| RADOMAN KANJEVAC - kritika |
|
|
ONOMATOPEJA NOSTALGIJE Pesma Perfect Day, koja u sebi sažima mnoge značajne odlike nove pesničke zbirke Radomana Kanjevca, ima dva glavna junaka. Njih dvojica sreću se na surčinskom aerodromu: jedan od njih, nije nevažno napomenuti, stigao je u limenom kovčegu. Onaj drugi, nešto živahniji, zvao se Lu Rid. I jedan i drugi uskratili su nam katarzu: pokojinik iz mnoštva razloga, okasneli njujorški princ tame pored ostalog i zato što nije otpevao Perfect day. A istoimena pesma u zbirci Putujem tako postaje pesma o doživljaju koji se nikada nije odigrao, pesma nostalgije za nedoživljenim. Po toj se nostalgiji prepoznaju pesnici, čak i kada ne pišu pesme. Od nje boluje i Radoman Kanjevac. Koji, na radost ne tako malog broja čitalaca, pri tom još i piše pesme. Piše pesme i putuje. Putuje da bi imao opravdanje za nostalgiju, i putuje ne toliko da bi video sveta, koliko zato da bi bolje osetio lepotu mesta sa koga je krenuo i kome se možda neće vratiti: niko od nas ne vraća se na mesto otkuda je otišao zato što to više nikada ne može biti ono mesto koje smo pri odlasku upamtili. Zbog toga se radost povratka nikada ne može meriti s tugom odlaska. Tu ne postoji matematička proporcija. A pošto izdaleka stvari izgledaju drugačije, a lepota onoga što smo ostavili za sobom isijava mnogo jače, Kanjevac peva o običnim stvarima koje su iz odredjenih razloga - najčešće neveselih - postale neobične. Tako u predosećanju neželjene budućnosti u pesmi Zvuk, u iščekivanju varvara, svaki zvuk i glas ima težinu presude, dok je u pesmi Jutro sličan efekat ostvaren gromoglasnom tišinom preteškog odsustva zvuka. Svi ti glasovi i ćutnje slivaju se u golemu onomatopeju već pominjane nostalgije i iskrene pesničke zabrinutosti nad sudbinom sveta u dramatičnom prelomu vekova. Pesnik se pri tom, naravno, noktima drži za onaj stari, upravo minuli, kao i za neke još ranije vekove (pa tako u jednom stihu priznaje "Sve bolje se osećam u prošlosti", a u drugom kaže "Na put sam poneo vekove, uspomene i knjige"). Sa takvim prtljagom, dabome, pesnik putuje sporo, a putuje sporo i zato što hoda korakom deteta i posmatra svet očima deteta kome je sve čudno, novo i čarobno. Efektno udružena sa rezignacijom i ironijom osavremenjenog bajronovskog junaka, ta detinja vizura ovde je jedan od najubedljivijih dokaza istinske pesničke zrelosti Radomana Kanjevca. Jer, mladi pesnici pokušavaju da budu pametniji i odrasliji no što jesu, dok zreli pokušavaju da dopru do deteta u sebi. Pravi pesnici odista umiru mladi, ali se radjaju matori, i već u dvadesetoj su neizlečivo umorni od života. Tu vrstu umora u zbirci Putujem otklanja, pored ostalog, i impresivna ravnoteža prefinjene patetike i ne manje otmene ironije. Tako se u pesni Slava zavičajna razneženost uspomena iz detinjstva okončava razorno (sasvim bukvalno razorno) u ironičnoj slici koja poprima i širi satirički naboj. Osmehnut nad detinjom strepnjom nastalom u nedoumici s koje će strane puška domaće ručne izrade opaliti svečani plotun, čitalac neće moći a da ne pomisli koliko je svečanih plotuna u ovom delu sveta otišlo na pogrešnu stranu, neretko s dugotrajnim tragičnim posledicama. Neće, naravno, svaki čitalac to pomisliti. Ove pesme - ponajviše zbog svoje prividne jednostavnosti - traže pažljivog, dobrog čitaoca. Taj dobar čitalac, poručuje pesnik, naći će reku Rašku u svakoj rečenici, u svakom stihu. Onaj još bolji, naći će u tim rečenicama i sve svoje mitske reke, svoja neizgovorena sećanja. A sećanja su važna, zato što se sve, pa i kraj sveta, mnogo bolje vidi (i mnogo lakše podnosi) ako se vidi i sluti sa mesta gde smo prisustvovali njegovom nastanku. Ova je zbirka prepuna nagoveštaja kraja sveta kakav smo poznavali, kao i znamenja nečeg još strašnijeg i neprijatnijeg: osećaja da svet ide dalje, ali bez nas. U nekoliko pesama ( Trenutak, O starosti) Kanjevac se dotiče teme starosti i starenja, ulaska u drugu, nepristojno kraću polovinu života, u kojoj reč "prolaznost" više ne zvuči kao pakosna mizantropska izmišljotina. Pritisnut svešću o toj progresivno sve neprijatnijoj drugoj polovini života, pesnik se sasvim prirodno sve češće vraća svojoj prapostojbini, ali se u njoj ne zadržava predugo, već nastavlja da putuje. Putuje i piše unutrašnji putopis, intimni bedeker povremeno obeležen romantičarskom egocentričnošću i fasciniranošću istorijom. Putuje da nam pokaže, pored ostalog, i kakve veze imaju Roling Stonsi ili Lu Rid, sa pravoslavnim paganskim i ostalim hramovima. (Stihovi "Čula se muzika andjeoska sa simpatijom za djavola" i "Pijani starci su hodali mostom, po laserskom zraku", svakako spadaju medju najbolje prikaze suštine svirke i postojanja ove slavne skupine, u moru tekstova koje su ovdašnji znalci i diletanti o njima ispisali u poslednjih godinu dana. U ovim i drugim pesmama punim pozitivne geografije i negativne istorije (ili možda obrnuto), pesnik tek ponegde provuče rimu, elegantno i nenametljivo, svestan da je rimovanje već sasvim nedopustiv, nepristojan anahronizam i da pisanje poezije i inače nije u modi ( o čemu na duhovit način govori pesma Kraj poezije. Mada...Malo se koja poezija danas uopšte čita, a ova se još čita i sa osmehom na licu ( setnim osmehom, ali što da ne) i čak nas povremeno podstiče da pomislimo kako poezija možda i nije tako blesava i uzaludna stvar i kako smo možda malo prerano - tu negde u trećem gimnazije - prestali da pišemo pesme i naglas recitujemo Branka Miljkovića. I još nešto: poezija Radomana Kanjevca ima ritam padanja snega. To će kao posebnu dragocenost umeti da cene oni koji već počinju da osećaju nostalgiju za zimom. Vreme, 21. 02. 2008. |
PUTOVANJE KAO METAFORA SLOBODE Jedan od naših najčitanijih savremenih pesnika, Radoman Kanjevac, oglasio se šestom pesničkom knjigom pod nazivom Putujem. Unekoliko, ona se nastavlja na njegove ranije zbirke, pre svega prepoznatljivim senzibilitetom pesničkog govora, ali donosi i drugačije poetske slike i drugačija iskustva od prethodnih. Zamišljena kao intimni poetski putopis kroz prostor ali i vreme, knjiga Putujem zaokružena je ro|enjem i smrću jedne ljudske egzistencije, koliko realne toliko i fiktivne. Kao pandan ljudskom životu simbolično su na početku i kraju knjige utkane pesme u kojima je centar priroda i dan u svom bućenju odnosno zamiranju. Kao izvesna nit tome, i lirski junak je u prvoj polovini knjige dat u svom intimnom okruženju i u saodnosu sa drugima, dok se, bližeši se kraju, on sve više pojavljuje sam u pojavnom svetu i u odnosu na njega. Ovi lirski zapisi o proživljenim kao i zamišljenim susretima sa sobom, u suptilnom spoju patetike i ironije pružaju sliku sveta iz vizure pojedinca koji svoj put započinje u prošlosti, o njemu promišlja u sadašnjosti i ujedno na diskretan način naznačava njegove buduće putanje. Bez ciklusne podele koja bi ukazivala na odre|ene teme i motive, u ovoj zbirci okupile su se i zavičajne i deskriptivne i ljubavne i misaone i angažovane pesme. No, svima njima je zajednički ton saopštavanja, odnosno način pevanja, stišan i miran čak i kada referiše o negativnim savremenim pojavama i okolinostima, neostvarenim ljubavima, ili, pak, o neumitnoj prolaznosti ljudskog života. Gotovo redovno svima njima jedino se suprotstavnja priroda odolevajući invaziji kvazivrednosti koje uspostavljaju marionete dezorijentisanog društva. Sugestivni su stihovi u kojima se predočavaju posledice ubrzanog razvoja tehnologije i genetike kojima se parahedonizmom poništava individualnost i bit ljudske komunikacije i humanosti. Nasuprot izveštačenim pojavama manekena koji obitavaju u zapuštenom gradu jednog tranzicionog društva "samo je Dunav ostao isti u ovom ludilu" Prijemčivost ovih pesama i identifikacija u njima ostvaruje se kako neposrednim pesničkim govorom tako i izborom pojedinih doga|aja i trenutaka uobličenih u poetski dokument. Tako koncert Rolingstonsa na atinskom Olimpijskom stadionu, književno veče Čarlsa Simića u Kulturnom centru Beograda, 5. oktobar i niz implicitnih i eksplicitnih asocijacija na kultne filmove, umetnike i zaboravljene velikane dobija svoje poetski glas. Kao posebno uspele, izdvajaju se pesame u kojima se predočavaju susreti sa sopstvenim ja na realnim i imaginarnim putešestvijama, kao i one u kojima su pesma i njena suština glavni junaci. Putovanje se kao metafora slobode ostvaruje u muzici, prirodi, ljubavi kao i poeziji na čiji se svet voljno pristaje jer je on "najbolji od svih poznatih svetova." Uz komunikativnost koja se često ističe kao vrednost i prijemčivost Kanjevčeve poetske reči i slike, rame uz rame stoje muzika i ritam. Time su atributi ovakvog poetskog sveta čežnja, intuitivnost, neuhvatnjivost, ali i skladnost, duhovnost, (sa)osećajnost. Poezija koja se lako čita ali dugo pamti. Yellonj Pages,, mart 2008. |
KAO RUKA NIZ VRAT KONTRABASA Igor Marojevic. Jedan deo trece knjige poezije Radomana Kanjevca tematski se krece oko toposa stare Grcke i hrišcanstva.Ideoloski zrelo,fragmenti pred-gradje opsteljudskog iskustva prilagodjeni su današnjem motrištu.Aktuelni trenutak kolonizuje Kanjevcevo pesnicko bice:tako je-mada nešto manje-dok on peva o ljubavi,a narocito kad pokušava da pretoci u stihove savremene dogadjaje od javnog ili polu-javnog znacaja(poseta Handkea,pulsiranje caršije,aluzije na književni život...)Ovakvom komunikativnošcu dolazi do neizbežnih opštih mesta,odnosno stvara se prostor za satiru,koji nije rdjavo iskorišcen,mada Kanjevac pokazuje i sklonost ka prejakim moralistickim poentama.Izvan proizvoljnih rimovanja i opštih mesta kao "žrtve žanra",jezik ove zbirke je osmišljeno "sveden".Cini se da je mogucnost svežeg govorenja vecitih tema i pesama sa satirickim potencijalom glavni kapital ovog pesnika. Blic,29.06.1999. |
|
NOVA POJAVA U NAŠEM PESNIŠTVU Dr Aleksandar Jerkov. Obnavljajuci komunikativnost domace poezije s citaocem Kanjevac je intimno iskren, duhovit,ironican,neposredan,sudija,svedok i pesnik svog vremena.Njegovi stihovi citaju se u rasponu od sentimentalnosti do užasa nad svetom.On je pronašao jedan fini balans izmedju price koju stihovi saopštavaju,izmedju iskaza u stihu, i izmedju tropa, izmedju simbolike,onoga što daje neku vrstu pesnicke snage.Tako da je Radoman Kanjevac neka vrsta nove i vrlo zanimljive pojave u našem savremenom pesništvu. On,sa jedne strane obnavlja komunikativnost stiha,a sa druge strane ne utapa se u neku vrstu praznog prepricavanja dogadjaja i ambijenata.Knjiga Kao ruka niz vrat kontrabasa,koja ima unutrašnju trodelnu strukturu,zaista je fino komponovana i ovaj novi,mladi izdavac potrudio se da ona bude prezentovana na najbolji moguci nacin. |
|
KO CE SAD DA CITA PESME Dr Draško Redjep. Otvoreno pismo Radomana Kanjevca na temu naše savremene recepcije odgovara mnogobrojnim pitanjma o smislu stiha,govora svakako.postojanja uopšte.Lirika Radomana Kanjevca okrenuta je jednom drukcijem sazveždju:njegova geografija nije odavde,ali je svevideca,zaumna,prepoznatljiva u svojoj istinitosti.Nije tek slucajnost što se u ovoj znamenitoj našoj lirskoj knjizi Neva uliva u Savu,i što se sablja Suvorova,sasvim eroticna,uostalom,javlja kao znamenje,ali je svakako istinito da je ovaj pesnik,namah kompletan i bogat,pokazao i naše ruske i novosadske motive kao verodostojnu imenicu Tamnave koja tiho tece,uspravna kao da stoji. Kanjevac je danas,baš ono,kako bi moji drugari rekli,kul.Ali,da odmah dodam,ne po cenu jeftinih,frivolnih i svuda važecih napeva.U reci ponornici njegove pesme svakad je nezauzdan jedan hat(ovo nije iz madjarskog:Hat perse)koji ovu magijsku našu sudbinu prepoznaje opipljivo,intimisticki i ponekad posve,posve svecano.Pesnik koji je isto bio u prilici da spojem dveju reci:Pravo slavlje bude upotrebljen,na nacin poznatih sintagmi iz romana Aleksandra Tišme,nama,danas i ovde,i jos ponegde,svedoci o vremenu roka zaumno,bogato,svakako nostalgicno. Rok,velika antiratna i internacionalna tema,isto je,kako moj pesnik Kanjevac veli,bio,prvi put u ovom ratu koji je,može biti ipak završen(kanda je nastao onaj Munjeviti mir o kome je pisao Dušan Matic u svojoj kultnoj knjizi)drasticno je korišcen na svim stranama,svakako na onim trima koje su nam zamalo došle glave.(Napomena je moga pesnika da u Vijetnamskom ratu nije bilo roka kao upotrebe coveka:Vijetnam ga nikad cuo nije). Kanjevac piše,kako sam napominje,vazda jednu jedinu pesmu i nikako da je završi.Niko nas,uostalom,nije toliko udaljio od spoznaje života kao lažna obecanja,kao mrak zla.Poznate su Kanjevceve senzibilne opaske o jednom vencanju u Sabornoj crkvi,novosadskoj.U pitanju je,baš na primeru Kanjevceve izravne,ciste,autenticne lirske kadence,mogucnost izbora.Srpsko citaliste je davno,pocetkom veka,svakako,imalo mogucnost izbora:Zmaj ili Laza.Svako ima i rok kakav zaslužuje. I upravo je naše svetlo cistiliste u tome da smo mogli da raspoznamo i Galiju,i Lutajuca Srca,i Ekatarinu Veliku.Nema azbuke koja ima samo jedno slovo.Makar se zvalo i Bijelo dugme. Veoma ozbiljna knjiga Radomana Kanjevca,koja nas je,ovih dana još i uznemirila i u mnogo cemu uozbiljila,racuna s ostatkom.To je ostatak našeg umovanja,i-još cešce-preostali deo naše,recimo jugonostalgije.Sve ostalo je prepušteno igri. No Katul nije samo snatrio svoj ladanjski san.Tako i Kanjevac,koji je na velika vrata ušao u našu poeziju,spremno se,uostalom i veoma hrabro,oslobodio svojih zmijskih košuljica ranih uspomena na rok i na naša sirota oduševljenja. Svaka mu cast:meni,kao jednom,usudjujem se da kažem, konkretnom citaocu,Radoman Kanjevac je priredio,kako bi se reklo u našoj melodrami,veliki praznik poezije i cistote. Borba,decembar,1995. |
|
PESMA NA MATERNJEM JEZIKU Saša Tomaševic. Beogradski pesnik Radoman Kanjevac spustio je svojom trecom zbirkom pesama prste na žice kontrabasa i odsvirao sve važnije tonove svoje poezije.Uoblicena u svojevrstan pesnicki dnevnik,knjigu utisaka i u papir utisnutih secanja,hroniku društvenih zbivanja u poznatoj gradskoj sredini,zbirka Kao ruka niz vrat kontrabasa gotovo je kataloški prikaz pesnikovih tema,motiva,stilskih figura,rima. Citav se pesnik upisao u najnoviju knjigu,opisao svoju ljubav i melanholiju,predstavio svoj bol i mir,zamislio se nad prolaznošcu i prepustio se trenutrku uživanja.Pod mesecom koji se stidljivo šunja u stilu starih ljubavnika,u magli spuštenoj na obale Save i Dunava ravnog kao papir za pisanje,Kanjevac mišlju obilazi grad i slika lepe portrete,prizore uradjene sfumatom starih majstora,guste pejzaže,odlicne psiholoske skice.Na pojedinim mestima pesnik ozvuci sliku jedva primetnom rimom,kroz stih provuce melodiju koraka,poljubaca,truba koje uzalud sviraju bluz. Upecatljive slike Kanjevac pocesto doziva iz davne prošlosti;u njegovoj zbirci susrecu se Odisej i monah Sava,Stefan Nemanja i Atina,Ali-paša i Rubljov,dok Car Uroš sedla severni vetar i krece u susret karavanu koji mu donosi Jelenu Anžujsku. Kolumbo koji otkriva obale "Indije" praotac je svih bakljonosaca,Kaliguline ruke drhteci otkrivaju sve ljudske grehe bacene na lomacu savesti. Kanjevceva poezija premošcuje vreme,nalazi u svakom univerzalnog coveka i svevremenu rec,svakodnevicu upisuje u hroniku citavog sveta. Putovanja se,medjutim,uvek sliju na one iste obale Save i Dunava,u grad u kome nastavnica srpskog jezika mrmlja kako je Peter Handke lep,gde poezija još može da natoci najbolje anticko vino,oporo kao stih.Samo je u tom gradu cak i nezavršena pesma lepa kao netaknuta devojka,samo na jeziku kojim ljudi u tom gradu govore pesme ove zbirke zaista zvuce kao pesme.Na svim drugim jezicima one su samo slika,pola stiha,tiha molba,naslov,psovka ili samo tacka Beogradske novine,14.05.1999. |
|
EROTIKA Dr Draško Redjep Konacno,i konacno. Javio se veliki naš glasnik i pesnik. Knjiga mu ima znak cistog erosa,kontrabasa koji se,još uvek,i u ovim nocnim stravicnim vatrometima cuje. Radoman Kanjevac,neprolazan. Kontrabas.I seks. Ne uvek predvidljivi pesnik govorio je o orgazmu kao o maloj smrti. Sada Radoman Kanjevac,i inace erotican i drukciji,ima naslov koji možda ponajviše obeležava ove besane naše noci: Kao ruka niz vrat kontrabasa. Svet,10.05.1999 |