|
STANICA
U PUSTINJI
RADIO BEOGRAD 2
FESTIVAL AUTORSKOG FILMA
U petak popodne, u Dvorani kulturnog
centra u Beogradu, tokom projekcije filma Nepovratno, mladog argentinsko
- francuskog reditelja Gaspara Noea, u okviru devetog Festivala autorskog
filma POGLED U SVET, došlo je do kvara na kompjuteru sa kojeg se emituje
titl sa prevodom dijaloga. Nekoliko minuta gledaoci su pratili ovaj
film na francuskom, bez prevoda, u ekskluzivnom prisustvu samog autora,
što je situaciju cinilo pomalo neprijatnom. Reditelj, koji je prevalio
toliki put da bi njegov film bio prikazan na beogradskom filmskom
festivalu, u jednom trenutku je ustao i zatražio da se projekcija
prekine, jer su dijalozi u filmu vrlo važni. U sali je upaljeno svetlo,
nastala je duga pauza, ukljucili su se eksperti za popravku kompjutera,
reditelj se ponovo obratio gledaocima u dvorani, odnekud se pojavio
i direktor festivala, kvar je bio otklonjen i projekcija je, nakon
još nekoliko minuta, nastavljena od mesta na kome je bila prekinuta.
Bila je to, na prvi pogled, neprijatna situacija, blamaža festivala
pred novinarima, organizatora pred publikom i svih nas pred stranim
gostom. U suštini, medjutim, bila je to još jedna od situacija koje
se pamte i cine jedan dogadjaj nesvakidašnjim, kao kad padne kiša
na dobrom rok koncertu. Bila je to još jedna situacija po kojoj ce
se pamtiti Festival autorskog filma, kultni kulturni dogadjaj poslednjih
nekoliko poznih beogradskih jeseni. Ovakva se situacija, na primer,
ne bi mogla dogoditi na Festu, ne zato što se na Festu ne može pokvariti
neka mašina, nego zato što se, u atmosferi koja prati FEST, nikad
ne bi dogodilo da se reditelj tokom projekcije filma obrati gledaocima.
Spontanost i svežina u najtežim vremenima, koju je do danas uspeo
da odneguje Festival autorskog filma ucinile su da FEST bude prva
i najveca žrtva POGLEDA U SVET u vreme kad je grupa ljudi koji su
verovali u film organizovala ovaj dogadjaj i u casu kad su organizatori
FESTA bili odustali od svega.
U najmracnija vremena totalitarizma silazili smo u taj podrum Dvorane
kulturnog centra na tanak snop svetlosti kao na hodocašce sa osecanjem
pripadnosti celom svetu, a sam Bog zna kako su te kopije stizale u
zemlju stešnjenu sa jedne strane spoljnim,a sa one druge unutrašnjim
sankcijama.
Tih prvih godina svoga postojanja, dok su se njegovi posetioci i gosti
provlacili izmedju kordona policajaca u Kolarcevoj da bi, sa nekom
konspirativnom uzvišenošcu, u lekovitom polumraku ove dvorane na trenutak
pobedili stanje teške depresije, ovaj festival je stekao kredit koji
ne može da se potroši više nikakvom iznenadnom situacijom ili neocekivanim
izborom filmova, a broj i prosek godina ovogodišnjih njegovih posetilaca
govori da je Festival autorskog filma za ovu Jugoslaviju definitivno
postao ono što je FEST bio za prethodnu, mesto na koje se ne ide u
bioskop nego na dogadjaj ili neku vrstu škole. Tokom decenije koja
se izlizala od precestog pominjanja ovaj festival je za prosveceni
Beograd znacio isto što i opozicija za demokratiju, košarkaši za sport
i B 92 za novinarstvo, a njegovi organizatori zaslužuju priznanja
i našu neizmernu zahvalnost jer su negovali veru u duhovnost onda
kad je malo ko verovao u bilo šta osim onoga što vidi na televiziji.
Nije loše imati dva filmska festivala, kao što imamo dva fudbalska
kluba ili dve demokratske stranke, ali onaj ko hoce da upozna film
i da vidi filmski Beograd poslednjih godina je išao, pre svega, na
ovaj festival, za cije projekcije, tokom kojih su posetioci i studenti
naših umetnickih akademija sedeli na podu, ove godine ni najveci filmski
autoriteti nisu lako došli do karata. To nije bilo nikakvo cudo, bila
je to samo nagrada za doslednost ljudima zahvaljujuci kojima je Beograd
i u najtežim vremenima sacuvao sebe. Ako bi se za nešto mogla upotrebiti
ova poznata sintagma Josifa Brodskog onda bi se za Festival autorskog
filma moglo reci da je bio stanica u pustinji naših života u vreme
kad smo se poredili sa svetom samo na filmu i kad smo se za jedan
tanak snop svetlosti u polumraku Dvorane kulturnog centra hvatali
kao za poslednju vezu sa našim stvarnim životima.
Radoman Kanjevac
TRANZICIONO
PRVASPITAVANJE
Nedostatak vizije i novih ideja koji
je, na kraju prošlog veka našao utocište u jednostvanoj eklektici
i postmodernizmu, kao da se protegao i na pocetak ovog, 21. veka,
koji je, kao i svaki pocetak, težak i pomalo konfuzan. To bi se najbolje
moglo videti na programima satelitskih, a potom i domacih televizija
koje, u nedostatku ideja, kopiraju jedna drugu do mere koja granici
sa neukusom. Svaka ima po jednu "Zlatnu žicu", po jedan
"City", po jednu Rušku Jakic ( koja se na BK Telekom zove
Aleksandar Filipovic), po jedno nedeljno popodne sa gostima iz najgledanijih
televizijskih serija, po jednu emisiju o filmu sastavljenu od jeftinih
trejlera, po jednu varijantu "A što ne bi moglo" i beskonacno mnogo
"Otvorenih studija" u kojima uglavnom DOS adni lideri razgovaraju
sami sa sobom, osim u slucajevima kad emisiju vodi Bojana Lekic, pa
onda ona razgovara sama sa sobom. Kad se tome dodaju VIN, TV mreža
i neuništivi porodicni turista Slobodan KonTiki Micic, koji se emituju
na svim kanalima, dobija se kakva - takva slika naših savremenih televizija.
Muzicki proizvodi sopstvenih, malih porodicnih diskografskih kuca
glavni su sadržaj marketinške ponude, a jeftine latinoamericke serije
sa arapskom muzikom osnova su igranih programa, ako se ne racunaju
reprize domacih serija snimljenih u vreme kad su Goran Milic i Omer
Karabeg, na besprekornom ekavskom, vodili beogradske dnevnike.
Na ovako važnom mestu, u ovako uglednom nedeljniku, svakako bi trebalo
pozdraviti ukidanje rubrike "Nije teško biti fin", koja nas je mesecima
ugnjetavala sa svih programa RTS predstavljajuci pravo pedagoško mucenje
kakvom nismo bili izloženi još od vizionarskih komentara Sime Gajina
i predstavljanja kandidata Partije prirodnog zakona u vreme principijelne
i miroljubive politike našeg predsednika. To uterivanje finoce sa
amaterski režiranim hiperrealisticnim spotovima u kojima takozvane
javne licnosti objašnjavaju kako ne treba jesti pokvarenu hranu i
voziti u pijanom stanju i kako, za platu od stotinak maraka, povremeno
treba izvesti baku na rucak, predstavljalo je najeklantantniji primer
potcenjivanja naroda koji je, ipak, živeo i pre i posle vremena na
koje se misli kad se smišljaju ovakve mere tranzicinog duhovnog prevaspitavanja.
Besmislenija od ove akcije bila je, možda, samo kampanja za toleranciju
(za ciji slogan sam licno pomalo zaslužan) i kafanska proslava 40
godina Bitlsa na kojoj su nastupili Sreten i Dragomir u organizaciji
Bogoljuba Karica i Luke Micete.
Željko Mitrovic, ciji nesebicni trud je najviše odmogao Miroljubu
Labusu u izbornoj kampanji za predsednika Srbije, kozmetickim promenama
i novokomponovanim CNN vestima, koje saopštavaju na plej bek neki
loši imitatori informativnih novinara, nije uspeo da nas ubedi u svoju
odanost demokratiji. Njegovo me ponašenje ne iznenadjuje, cude me
politicari koji su tri meseca lupali u šerpe dokazujuci da televizija
nije svemoguca, a sad veruju da se uz pomoc PINK - a može postici
ono što se nije moglo sa tri RTS ova kanala.
Neke televizije, više po formi nego po sadržaju, neodoljivo podsecaju
na vremeplov. Uprkos tome, u 15 nedeljnih popodneva nema ni traga
od nekadašnje nenametljive elegancije Saše Zalepugina, ni na jednom
decjem kanalu nema emisije kakav je bio "Dvogled", od nekoliko kulturnih
magazina nijedan nije ni prici nekadašnjem PETKU u 22, od petnaest
kvizova u kojima "možete postati milioner" nema ni senke šarma nekadašnjeg
Mice Orlovica, a od milion ispraznih zabavnih programa nijedan nije
ni blizu "Top liste nadrealista", da ne pominjem neskromno
neke televizije u cijem sam osnivanju i realizovanju i sam ucestvovao.
Casni izuzeci kao što je "Utisak nedelje", "Kulturni
nokaut", Gojko Andrijaševic ili Tanja Vojtehovski, samo potvrdjuju
ova pravila i mogu se pripisati pre svega retkim autorima koji su,
tokom svih ovih godina, sacuvali vedrinu i dobar duh.
Radoman Kanjevac
PREDLOG ZA
RAZMIŠLJANJE
USPORAVANJE
Radoman Kanjevac, pesnik
Ponekad jedna reč ume bolje da
opiše vreme nego tomovi knjiga, sati filmova i kompleti novina ili
časopisa. Kao što je donedavno kompanija bila univerzalno
ime za svaku poluporodičnu firmu koja se bavi sumnjivim poslovima
zasnovanim na sivoj ekonomiji u ovom transparentnom, tranzicionom
vremenu tako je usporavanje reč koja će obeležiti
nekoliko početnih godina ovoga veka koji nam je, samo u prvoj
godini svoga postojanja, doneo više lepih vesti nego cela poslednja
decenija prethodnog. Transfer u Hag jednog čoveka koji je žurio
u istoriju, bez obzira na posledice, najavljuje tako potrebno, blagotvorno
usporavanje naše nacionalne istorije koja nas je često
preticala svojim izazovima tako da godinama posle nismo uspevali da
se oporavimo. Usporavanje prirodnog priraštaja donelo bi više zadovoljstva
ne samo Kinezima nego i našim komšijama Albancima, a usporavanje starenja
ćelija ljudskog organizma, na kojem ovog časa intenzivno
rade timovi naučnika u celom svetu, produžilo bi ljudski vek,
kažu, na 150 godina. Eksperimentalno dokazano usporavanje zemljine
rotacije, medjutim, preti da u dalekoj budućnosti ugasi život
na ovoj planeti, tom našem jedinom istinskom mestu rodjenja hiljadama
godina starijem od bilo koje nacije, vere ili religije, zbog kojih
smo život na njoj učinili skoro nepodnošljivim.
Posle neverovatnog tehnološkog i životnog
ubrzavanja koje nam je doneo kraj dvadesetog veka, Microsoft i
Ericsson, najpoznatiji svetski proizvodjači PC računara
i mobilnih telefona, već mesecima registruju usporavanje u razvoju
softverskih programa i ekonomskih parametara osećajući kako
hronično neispavano čovečanstvo pokušava da prilagodi
ove mašine tempu našeg ubrzanog života, a najčuveniji američki
psihijatri savetuju svojim klijentima da, umesto da pozovu prijatelja
mobilnim telefonom, prošetaju do njega i popričaju na miru, bez
tehnike i napetosti koju donosi tehnologija postindustrijskog doba.
Desetine nepročitanih E mail poruka u vašem Inboksu, stotine
komeorcijalnih i predizbornih poruka u poštanskom sandučiću,
skrivene kamere na svakom koraku, tajanstveni natpis Ograničeno
na ekranu vašeg telefona, koliko god znače renesansu novih mogućnosti
predstavljaju istovremeno ograničavanje slobode u najprostijem,
rudimentarnom vidu. Ako se ne javite na poziv žena vas pita zašto
se niste javili, ako se javite gde se nalazite, a ako ste nedostupni
zašto ste bili nedostupni. Neka neobjašnjiva sloboda koju osetite
kad zaboravite mobilni telefon kod kuće možda najbolje opisuje
ovaj pojam, tako staromodan u svojoj lepoti i tako moderan u svojoj
suštini. I dok se, tako iznenada oslobodjeni, Cetinjskom ulicom penjete
ka srcu Balkana, po ko zna koji put shvatate da je ta jedna, jedina
reč ono što bi vam u ovom trenutku bilo dovoljno da razumete
prokletstvo prelaznog vremena i one retke ljude koji ne žele da imaju
mobilni telefon. Taj otpor koji oni osećaju prema toj simpatičnoj
napravi nije otpor protiv napretka nego protiv čitavog jednog
vremena koje nam je ubrzavalo istoriju i ukidalo slobodu, glorifikujući
tehnologiju, nove medije, lažne vrednosti i pink kulturu, dok su hiljade
ljudi kopale po kontejnerima i sanjale jedan običan ljudski život,
sa malo sentimenta i neobičnih ljubavi, kao u Kunderinom romanu.
Povodom studentskog
protesta
JEDNO PISMO STUDENTIMA 1996/97.
Dragi prijatelji,
Vas protest je mozda dobra prilika da
covek uporedi svoju sa vasom generacijom studenata.Takav pokusaj,medjutim,naici
ce na velike teskoce jer vasa generacija se jos od detinjstva toliko
razlikuje od svih drugih generacija da je svako poredjenje uzaludno.Dok
su vasi vrsnjaci u srecnijim zemljama igrali ratove na svojim kompjuterima
vama se rat dogadjao pod prozorom,a ono o cemu su deca tokom ranijih
ratova slusala ulepsane price egocentricnih heroja vama je,sa svom
brutalnoscu i besmislom,posredstvom televizijskih ekrana,ulazilo direktno
u sobu.Vi ste jos kao deca preziveli mitinge,demonstracije,rat,sankcije
bolesti od kojih neko ne oboli za citav zivot.Zato se vasa generacija
tesko moze porediti sa bilo kojom prethodnom i zato nikoga ne treba
da cudi ozbiljnost vaseg protesta u njega je ugradjeno jedno detinjstvo
ozbiljnije od skole i jedno iskustvo starije od nauke.Vi ste na vreme
shvatili da sloboda nije ono sto pise u knjigama,sloboda se nalazi
na ulici.
Za razliku od vase generacije,koja
ni u osnovnoj ni u srednjoj skoli nije imala srecu da bude oslobodjena
problema koji su okupirali starije ljude,pa ste stoga i vi ozbiljniji
od broja svojih godina,moja generacija je imala nesrecu da nikad ne
odraste.Sve do ovog rata bili smo mladi i perspektivni,a sad smo vec
stari i istroseni.Moja generacija,generacija tzv."novog talasa",preskupo
je platila cenu komunizma,jugoslovenstva i rokenrola.I bas kao sto
o rokenrolu danas,cetrdeset godina posle njegovog nastanka,ljudi govore
da je to neka "muzika za mlade" tako je i moja generacija
osudjena na prokletstvo da bude vecno mlada i da nikad ne bude shvacena
ozbiljno.Za razliku od moje generacije,koja je imala sredstva ali
nije imala cilj,vi imate cilj i nemojte nikome dozvoliti da bude stariji
od vas.Starost nije mudrost,starost je secanje na mladost.
Svaka generacija studenata,od spanskih
boraca do danas,imala je svoju pobunu,ali nijedna nije imala pobedu.Vazno
je bilo ucestvovati,a ne pobediti i zato su sve te pobune zavrsene
porazima.Vi ste,izgleda,prvi shvatili da pobuna bez pobede nije vredna
zrtava i da za uspesan protest nije dovoljno uzviknuti "sloboda"
i jurisati na barikade,nego treba nadmudriti protivnika.
Dobra organizacija vaseg protesta i
veliki broj govornika svedoce o vasoj ozbiljnosti.To je cinjenica
koja brine ne samo vlast nego i opoziciju jer mnogi su govornici dosli
kod vas,a nisu otisli "kod njih".Medjutim,to ne sme da bude
razlog za nadobudnost i preveliku radost,razmirice izmedju vas i opozicije
su stetne,a podela izmedju ovog platoa i onog trga je lazna i uistinu
vestacka,jer u ovom protestu nije rec ni o studentima,ni o koaliciji,ni
o opoziciji ovde je rec o elementarnom pravu jednog naroda da bira
svoju vlast i o elemntarnom pravu jednog gradjanina da promeni vlast
ako njome nije zadovoljan.Prve posleratne generacije studenata nisu
na to pravo smele ni da pomisle,generacija iz sezdeset i osme je o
tome samo sanjala,moja generacija je na tome nesto i radila,a tek
vasa generacija ce to pravo istinski i ostvariti.Konacno,sve nase
generacije udruzene sada traze to pravo i ne moze nas niko spreciti
da ga ostvarimo.Bolje bi bilo da su nam ga dali prekjuce nego juce
i bolje bi bilo da nam ga daju danas nego sutra,kad cena postane previsoka.
Generacija iz sezdeset i osme imala
je energiju,studenti iz sedamdesetih imali su ideale i ljubav za ceo
svet,moja generacija imala je nadu,a vi imate razum i osecajnost.Zato
ste najblizi tom cilju koji je bio nedostizan za sve nas.
Kad se sve sabere,ipak,niste vi toliko
razliciti od ranijih generacija koliko je vreme u kojem vi studirate
razlicito od ranijih vremena,a vlast koju danas imamo drukcija od
bilo koje.Knez Milos je bio surov,ali smo tada imali i Turke,kralj
Aleksandar je bio prek,ali mu je interes drzave bio iznad svega,Joasip
Broz je bio polupismeni komunista,ali je imao ceo svet na svojoj strani.Ovo
sto mi danas imamo je kombinacija nekoliko totalitarnih rezima od
kojih bi samo jedanm bio dovoljan za pobunu postenog sveta.
Kazu: "probleme treba resavati
u okviru nasih legalnih institucija",a ne kazu u okviru kojih
institucija.Da li su to skujpstine sa teledirigovanim poslanicima
i unapred poznatim rezultatima svih glasanja,ili je to vlada najsposobnijih
direktora koji sami od sebe traze dozvole za uvoz,ili su to sudovi
koji sude po direktivi pa sudije pisu saopstenja protiv sopstvenih
presuda,ili je to Predsednik Republike koji niti koga sta pita,niti
kome za sta odgovara? To su nase danasnje institucije.U poredjenju
sa neredom koji u njima vlada Kolarceva ulica je cistija no crkva,a
nasi trgovi su tisi nego hramovi.Ne moze se pozivati na institucije
onaj ko u danasnjoj Srbiji predstavlja jedinu instituciju,sve druge
sluze kao fasada toj piramidi od stakla sa vrhom od prevazidjenog,crvenog
mermera kakav se ne koristi vise nigde u svetu.
Nije tacno da mir nema alternativu.Mir
ima vecitu alternativu i ona se zove sloboda.Medjutim,vise nego mir
u podeljenoj Bosni nama je danas potreban mir u Srbiji,a najvise mir
u nasim dusama razorenim ovim ratom i pocepanim ovim izborima.Za razliku
od mnogih prethodnih generacija studenata vi imate taj najvazniji,unutrasnji
mir kojim cete pobediti ove nase vecite ratnike.Ovi dogadjaji su,mozda,vise
od svega borba mirotvorackog protiv ratnickog duha u jednom narodu
koji mir dozivljava kao vanredno stanje.Za razliku od studenata iz
sezdeset i osme i za razliku od moje generacije,vi niste nestrpljivi
jer ste shvatili da vreme radi za vas u sukobu protiv onih kojima
vreme istice.U tom sukobu i priroda i drustvo su na vasoj strani,a
neka zuri onaj ko mora.
Mnoge su majke i ocevi upropastili
sopstvenu decu.To ne bi trebalo da zaboravite dok slusate mnogobrojne
ugledne,pametne ljude kako vas hvale,ponekad,preko svake mere.Niko
nije imun na lepe reci.Medjutim,istorija nikad nije pisana lepim recima,a
sloboda nikad nije dosla sama.Zato se nemojte mnogo obazirati na lepe
govore,nastavite zapoceti posao i budite,kao i do sada,hrabriji od
naroda,pametniji od vlasti i bolji od opozicije.Ne dozvolite da vas
pobede lepe reci.
Kad smo vec kod govora i lepih reci,mozda
se pitate zasto vam pisem pismo,zasto nisam dosao da vam se obratim
direktno sa vase govornice.Ne bih zeleo ni na koji nacin da umanjim
znacaj te govornice,ali,ipak,moram da vas podsetim da u Beogradu ima
mnogo cestitih i pismenih ljudi koji vam se jos nisu obratili jer,pretpostavljam,ne
mogu da dodju na red od mnogobrojnih golubova prevrtaca koji,rasirenih
krila,sa nebeskih visina svojih konformistickih polozaja,vrebaju povoljan
trenutak da o vasem trosku operu svoju biografiju.Isti ljudi koji
su svojim "odjecima i reagovanjima" svojevremeno ucvrstili
ovu vlast sada se predstavljaju kao njeni najzesci kriticari.Ako nista
drugo,posteno bi bilo da se svako od njih,pre nego sto izgovori ostre
reci kritike na racun Slobodana Milosevica,sa par recenica osvrne
i na sopstvenu proslost iz koje zjape naucno fanstasticni temelji
te promasene investicije koju su licno zidali.Prostor koji ste vi
oslobodili trebalo bi,pre svega,ustupiti nekim novim ljudima,onima
koji za sobom ne vuku repove svojih nekadasnjih nepromisljenih izjava.Takvih
ljudi je puna Srbija.
Vas protest ce biti prvi pravi poraz
ove vlasti i prvi veliki poraz televizije,tog medija uz pomoc kojeg
se vladalo lakse nego uz pomoc policije.Vi najavljujete jedno novo,posttelevizijsko
vreme u kojem televizija nece imati znacaj koji danas ima,a vas protest
pokazuje svu nemoc te sprave,koja ponistava originalnost i ubija kreativnost,unoseci
u svaku kucu na ovoj planeti dobro upakovanu,vlasniku ili mocniku
prilagodjenu, laz koja neodoljivo podseca na istinu.Vas protest je
istinski,neponovljivi trijumf duha nad materijom i prva pobeda dvadeset
prvog nad ovim vekom,cijem kraju ce se covecanstvo vise radovati nego
sto se radovalo njegovom pocetku.
Srecna je ona zemlja kojoj istorija
nije cesto menjala geografiju.Sticajem nesrecnih okolnosti nama se
poslednjih godina cak i to dogadjalo.Nije lako ispravljati greske
pravljene tenkovima.Medjutim,i u nasoj kao i u svakoj drugoj kuci
ima poslova koje ne moze uraditi niko osim nas.Hvala vam sto ste zapoceli
jedan posao koji ce dokazati da hrabrost nije dobra zamena za pamet.Zelim
vam puno srece.
29.01.1997.
LABUDOVA
PESMA
DEMOKRATIJA,18.12.1996.
Odlazak Aleksandra Tijanica sa mesta
ministra za informacije Republike Srbije i direktora BK Telekom i
odlazak Bogdana Tirnanica iz "Politike" svakako ce uci u
istoriju srpskog novinarstva,bez obzira na stranu sa koje posmatramo
aktuelne politicke dogadjaje.Medjutim,Tijaniceva tvrdnja da njegova
ostavka nema nikakve veze sa politikom i aktuelnim dogadjanjima,nego
sa profesionalizmom i Tirnaniceva dopuna da i on odlazi zbog nezadovoljstva
medijskom slikom u Srbiji zasluzuje ako nista drugo makar da se proveri.Ja,recimo,mislim
da njihov odlazak nema nikave veze sa profesionalizmom,novinsrstvom
ili medijskom slikom,vec je posledica njihovog visestruko stetnog
bavljenja politikom,u koju su se prekasno ukljucili,a prerano iz nje
pobegli.
Bogdan Tirnanic,taj nas prvi multimedijalni
novinar,poslednjih godina,kad je politika postala "in" zaboravio
je na film,televiziju,rokenrol i druge teme u kojima se godinama dobro
snalazio i poceo sve cesce da komentarise politicke dogadjaje.Za razliku
od Tijanica,koji je svojevremeno pokazivao odlicnu sposobnost procenjivanja
politickih zbivanja,Tirnanic se tu,iz nedelje u nedelju,nalazio na
tudjem terenu.Vise zaokupljen artistickim aspektom pojedinih pojava
i vise okrenut imaginarnom nego realnom redu stvari,Tirke je,kako
je vreme odmicalo,sve vise gubio kontakt sa realnoscu na stranicama
novina koje se ni same ne mogu pohvaliti nekim kontaktom sa realnim
svetom.Ubrzo je postao zamenik generalnog direktora i vise nije bio
samo Beogradjanin nego je,pod uticajem diskretnih blagodeti v;lasti,sve
vise postajao Srbin i osvedoceni tumac aktuielnih zbivanja u korist
vladajuce elite.Politika je,medjutim,nesto drugo od obicnog mirnog
filma ili fudbala.Bogdan Tirnanic,nekad nesumnjivo jedan od nasih
najuglednijih novinara,iz subote u subotu postajao je sve vise Tijanicev
advokat,a sve manje slobodan novinar,kritikujuci cesto opoziciju i
njene lidere,a precutkujuci ocigledne "gafove" vladajuce
vrhuske.Tako je sve vise ucvrscivao svoj polozaj u vlasti t.j. Kompaniji,a
istovremeno gubio neutralnost,a s njom i poverenje citalaca.Uzalud
je pokusavao da pre podne bude vlast,a popodne nepristrasni kolumnista,iz
svakog njegovog reda izbijala je udobnost njegovog polozaja koja je
cinila nerealnom ambiciju da se bude u isto vreme i vlast i kritika.Jednoga
se tu moralo odreci,ali Tirkeu se ovo prvo ocigledno dopalo,a ovo
drugo je isuvise voleo.Postao je covek sa dva lica i doveo sebe u
poziciju koja se ubrzo pokazala neodrzivom.
Aleksandar Sasa Tijanic,poslednjih
godina nesumnjivo najkrupnija figura naseg zurnalizma,bas kao i njegov
prijatelj Tirnanic,platio je danak prevelikom udaljavanju od novinarstva
i ukljucivanju u politiku.Za razliku od naivnog Tirnanica,ciji su
zakljucci po pravilu bili na stetu opozicije,Tijanicevi komentari,na
primer,u ""edeljnom telegrafu""uvek su bili u
korist vlasti,a njegove ""bjektivne""televizije
cenzurisale su isto sto i RTS,ali mnogo suptilnije,pa samim tim,i
delotvornije za nalogodavca.Posle nekoliko meseci udobne zavetrine
u ministarskoj fotelji Tijanic je,nakon sto je voda,pod pritiskom
opozicionih nemira,usla u koaksialni kabl ""Radija b92",morao
konacno da promoli svoju glavu i prekine igru dugogodisnje lazne neutralnosti.Posle
intervjua "Glasu Amerike" u kojem se uglavnom pravio lud,izbegavajuci
odgovore i na najkonkretnija pitanja,postalo je jasno da se novinar
Tijanic,koji odlicno napada,ne snalazi u ulozi ministra koji treba
da se brani.Agresivni i egocentricni Tijanic deluje odlicno u situacijama
koje mu omogucavaju ofanzivu,ali veoma neubedljivo kad treba zaustaviti
napad protivnika,a jos manje kad treba naci opravdanje za neke pogresne
postupke,sto je svakodnevni posao avakog politicara.Dobar politicar
zna da na postavljeno pitanje odgovori tako da slusalac,dok slusa
odgovor,zaboravi sta je novinar pitao.Ministar Tijanic to nije umeo
i pao je na svom prvom ozbiljnijem politickom ispitu.Nekakve naknadne
egzibicije u obliku konferencija,peticija,pisanja i opravdanja nisu
mogle popraviti utisak.Cak i taj panicni potez da se prvi pobegne
sa broda koji tone,da se da ostavka pre nego sto je neko bude zatrazio,te
konferencije za stampu prepune nepotrebnih metafora i isforsiranih
duhovitosti,na kraju krajeva,svedoce o nedovoljnom smislu za politiku
jednog odlicnog novinara.On teatralno napusta taj brod povlaceci za
sobom i prijatelja Tirnanica,koji prividno sa "slucajem"
nema bliske veze,ali oseca teskobu jedne nove situacije,bez dobrih
resenja.Predosecajuci po njih los rezultat tekucih demonstracija oni
odlaze prividno revoltirani,a zapravo zabrinuti za sopstvenu karijeru
u slucaju novog rasporeda snaga na politickoj sceni,a citav taj vokabular
svecanih objasnjenja i pateticnih rastanaka sluzi da prikrije moralno
posrnuce ove dvojice bardova naseg novinarstva koje traje vec godinama.
Oni odlaze,kazu,zbog nezadovoljstva
"medijskom slikom" u Srbiji poeslednjih godina,a ne kazu
da su tu sliku,uglavnom,sami pravili.Njih dvojica koji su,u vreme
ove vlasti,u srpskom novinarstvu bili sve(od kolumnista,preko urednika
do direktora i ministra),bez reci samokritike odlaze kao da nasa medijska
slika sa njima nema nikakve veze.A ko je onda,ako ne njih dvojica,uticao
na uredjivacku politiku "Politkr i njenih izdanja,ko je rukovodio
BK televizijom,ko je osmisljavao "kadrovska resenja" u "Intervjuu"
i "Profilu",ko je pokusavao da kupi NIN,ko je iz emisije
"Telefakt" izmestio politcke stranke u emisijicu "Levo
desno",a onda u kljucnom trenutku,cak i voditelja te emisije
slao na odmor,ko je pisao u "Nedeljnom telegrafu" i uticao
na "Dnevni telegraf"...Hadzi Dragan Antic,ta tacka dodira,taj
zajednicki imenitelj izmedju njih dvojice i vlasti mozda je najmanje
odgovorna figura u ovom magicnom troutglu u kojem je potonulo nase
novinarstvo.Tijanic i Tirnanic su ipak bili ta dva Igora Milanovica
u nasoj olimpijskoj novinarskoj reprezentaciji,to usko grlo kroz koje
mnogim sposobnim ljudima nije bio omogucen prolaz do citalaca,slusalaca
ili gledalaca.
Uzalud sada prijatelj Curuvija proglasava
prijatelja Tijanica dobitnikom dana,uzalud prijatelj Tijanic portretise
prijatelja Tirnanica na svojoj televiziji,uzalud sva nastojanja da
se poraz pretvori u pobedu,kad citava javnost zna da oni nisu otisli
svojom voljom,nego pritisnuti razvojem dogadjaja,kad je sat istorijske
neminovnosti poceo da otkucava fajront svakome ko je svoju sudbinui
vezao za proslost.
Svojim pateticno srocenim "poslednjim
pozdravom" Tirnanic je uspeo da u nama umesto osude izazove sazaljenje,iako
je svaka osuda,mozda,ono sto covek lakse podnosi od sazaljenja.Mada
se potrudio da brze bolje objavi svoje novo radno mesto,okolnosti
pod kojima je promenio preduzece svakako ga ne mpogu uciniti srecnim.Nista
bolje se ne moze reci ni za Tijanica koji,zasad,lebdi izmedju ponude
"jedne americke kompanije" i sopstvenih privatnih novina,iako
je sasvim jasno da bi ambicioznom Tijanicu,posle "dve najbolje
televizije u Srbiji" i mesta ministra za informacije,sve osim
funkcije predsednika Vlade bilo malo.Sto ih cesce vidjam u javnosti
sve vise imam utisak da je to ipak samo labudova pesma ovog popularnog
dueta,premladog za umiranje,a prestarog za opoziciju.Ono sto su nekada
pisali bio je veliki kompliment za nase novinarstvo,ali ono sto su
kasnije precutali ucinilo je da ih vetar mozda zauvek oduva sa nase
politicke scene.
Velika je steta sto je istorija,stroga
i nepravedna kakva vec ona zna da bude,pregazila ta dva giganta naseg
zurnalizma,ostavljajuci na svom prljavom balkanskom putu samo trag
izoblicenih gusenica i fleku raznobojnog plastelina.
ŠTA
DA SE RADI
NIN,12.10.2000
Iako iskustvo govori da su najteža
pitanja na koja postoji samo jedan odgovor veliki broj poznatih odgovora
na ovo pitanje svedoči da ni ono nije lako možda baš zato što
su na njega pokušavali da odgovore ne samo Černiševski,Lenjin,
Dušan Bogavac i Vojislav Šešelj,nego i toliki učesnici ove zanimljive
i ponekad veoma relevantne ankete.Na ljubaznu ponudu redakcije NIN-a,u
skladu sa tom nepodnošljivom lakoćom isuviše cesto postavljanog
pitanja, pokušaću da formulišem i nekoliko svojih predloga,za
koje bi se pre moglo reći da predstavljaju spisak lepih želja
nego završenih misli i konačnih odgovora.
Dakle,na pitanje "Šta da se radi"
u ovom istorijskom trenutku raskida sa jednom tradicijom na kojoj
su vaspitavane generacije naših ljudi i početka jednog vremena
na koje će se naši,ne baš tako malobrojni, gradjani koji nemaju
potrebu za demokratijom teže navikavati nego na bombardovanje, bio
bih slobodan da predložim sledeće:
-Da se ambicioznijim gradjanima biranim
rečima objasni da u demokratiji ne mora baš svako da bude član
kriznog štaba i budući rukovodilac.
-Da se profesorima univerziteta,glumcima
i pevačima objasni da će demokratija trajati godinama i
da nema potrebe da čekaju u redu pred televizijama,veoma brzo
će se ispostaviti da imamo manjak pametnih ljudi,kao što smo
do skoro imali manjak dobrih televizija
-Da se više prostora na rukovodećim
mestima,u medijima i javnom životu omogući novim ljudima, novim
pesmama i filmovima,kako ovaj prelazni period ne bi podsećao
na vremeplov nego na budućnost.
-Da svi bivši Miloševićevi saradnici,ministri,direktori,urednici
i književnici u svojim budućim javnim istupanjima izgovore i
tu jednu rečenicu koja nam je u njihovim dosadašnjim javnim nastupima
toliko nedostajala
-Da budemo zadovoljni držanjem naše
vojske i policije u najkritičnijem danu naše novije istorije.
-Da se otvore svi policijski dosijei,
kako beogradska intelektualna čaršija ne bi više ispirala usta
nedužnim ličnostima i kako bi javnost saznala ko je stvarno radio
za tu službu dok je neko drugi morao da pati.
-Da se bivši SPS-ovi funkcioneri ne
ponašaju kao da su dozvolili milom ono što je osvajano silom,uz pomoc
teške mehanizacije gradjevinskog preduzimača Velje Ilića
iz Čačka,jedinog srpskog grada u kome su se i četnici
i partizani uvek osećali kao kod kuće.
-Da naši pesnici i prozaisti na čijim
izjavama je izgradjen kult Slobodana Miloševica,prestanu da se šlihtaju
novom predsedniku podsećanjem na svoju nekadašnju vidovitost
i članstvo u odborima koje su odavno bili zaboravili.
-Da se prvoborci u dugoj borbi protiv
odlazeceg režima ne otimaju o položaje i privilegije,jer bismo mogli
pomisliti da su se samo zbog toga i borili.
-Da se ne dozvoli televizijskim i novinskim
urednicima,koji su poslednjih godina bili najpouzdaniji izvršioci
vladajuće politike,da se ove nedelje,sa članskim kartama
sindikata "Nezavisnost" i jeftinim pričama o svojim
jednodnevnim štrajkovima, sa lažnim osmehom pobednika cinično
šepure na svojim novim rukovodećim položajima.
-Da se Udruženje književnika Srbije
više ne oglašava u pogledu političkih
dogadjaja,jer je to do sada uvek činilo
na pogrešan način i sa neodrživim zakašnjenjem,uloživši u te
uzaludne pokušaje čitavu jednu adresu za koju nismo sigurni ni
da li još postoji.
-Da poznanici Vojislava Koštunice ne
koriste njegov uspeh za raspirivanje sopstvenog anticrnogorskog i
antihercegovackog raspoloženja
-Da se Djordju Balaševiću omogući
povratak u Srbiju
-Da se članovima Jugoslovenske
levice onemogući učlanjenje u Novu demokratiju.
-Da se osobe sa govornim manama ne biraju
na visoke položaje
-Da Slobodana Miloševića ne pamtimo
po njegovom poslednjem televizijskom nastupu.
(Autor je pesnik iz Beograda)
KROZ SELA,
NA REKE, UZ VETAR
NIN,26.03.1996.
Petera Handkea zavoleo sam posle filma
"Nebo nad Berlinom",prikazanog premijerno u Beogradu polovinom
osamdesetih,na jednom od Festova koje pamtimo.Bas kao i raniji Vendersov
"Golmanov strah od penala" i ovaj film bio je neponovljiv
stvaralacki susret najznacajnijeg evropskog filmskog reditelja tih
godina i,kako se govorilo,najznacajnijeg "mladog" nemackog
pisca.Gledao sam taj film nekoliko puta,ne samo zato sto volim filmove
Vima Vendersa,nego i zbog cudesnog teksta Petera Handkea koji je,na
prvi pogled hermetican,u stvari bio topao i intiman,omogucavajuci
tom filmu neverovatnu atmosferu van vremena i prostora."Kad je
dete bilo dete,nije imalo navika...kad je dete bilo dete,nije se namestalo
pri fotografisanju..."bila je Handeova kljucna recenica u filmu
koja se,u raznim varijantama,ponavljala i nikako nismo uspevali da
je se oslobodimo.Bilo je to vreme kad se ovde sve moglo voleti,a svet
je bio nadomak velikih previranja,sto se moglo naslutiti po visku
dobrog raspolozenja u ljudima.Nemacka je bila podeljena.Berlin je
bio zazidan iznutra."Kad je dete bilo dete,nije znalo kad pocinje
vreme i gde prestaje prostor..."odzvanjala je u mojoj glavi misao
iz tog cudesnog filma koji je za moju generaciju bio zapadna varijanta
"Rubljova",nesto kao freska na zidu citave jedne epohe.
Nekoliko godina kasnije,vracajuci se
sa Zlatibora,u vozu Uzice Beograd,napisao sam jednu pesmu u slavu
Petera Handkea i Josifa Brodskog.Bila je to jedna od onih nesrecnih
pesama kad pesnik ne zna o cemu da pise,pa onda pise o tome kako nema
o cemu da pise jer su sve pesme vec napisane.Uprkos tome,imao sam
tada utisak da sam se tom pesmom bar malo oduzio Peteru Handkeu za
tu recenicu tesku kao biblioteka: ""Kad je dete bilo dete,nije
imalo navika...nije znalo kad pocinje vreme i gde prestaje prostor..."
Mnogim sam ljudima pokazivao tu pesmu,medjutim
niko u njoj nije video nista posebno,verovatno zato sto ona i nema
ono sto pesmu odvaja od pisca,ono sto cini dobru pesmu,a sto niko
ne ume da definise.Kad sam ostvario dovoljan broj godina i pozeleo
da postanem "pravi pisac",sto se dokazuje tako sto imate
objavljenu knjigu(koju niko ne kupuje ali je,sa ponosom,delite prijateljima),odneo
sam rukopis u Novi Sad,u izdavacku kucu "Prometej".Rukopis
je procitao nas poznati pesnik koji u toj izdavackoj kuci radi kao
savetnik i preporucuje za objavljivanje ono sto,po njegovom misljenju,zasluzuje
da bude objavljeno.Veoma se pozitivno taj pesnik izjasnio o mojim
pesmama.Jedina od 65 pesama koju je,po njegovom misljenju, trebalo
izostaviti bila je ta o Handkeu i Brodskom."To nije poezija.To
je l'art pour l'art - umetnost radi umetnosti",rekao je.Poslusao
sam ga.Knjiga je objavljena bez te pesme.Vise mi je zao zbog Brodskog,koji
je umro nekoliko nedelja posto je knjiga izasla iz stampe,nego zbog
Handkea koji je,izgleda,bas tih dana krenuo na put u Srbiju.
Glavni likovi u "Nebu nad Berlinom"
su dva andjela,od kojih se jedan zove Peter,po Peteru Handkeu.I zaista,Peter
Handke je onaj ko,poput andjela iz Vendersovog filma,tih i nepogresiv,lebdi
iznad svoje datosti i,sopstvenom umetnickom i ljudskom hrabroscu,savladava
granicu na koju je rodjenjem bio osudjen.Retki su u ovom vremenu bili
ljudi koji su uzleteli iznad sopstvenog usuda,iznad ocekivanog.Osim
Handkea,takav je i Slobodan Snajder,Vidosav Stevanovic,pa i Emir Kusturica
ciji moralni stav zasluzuje bezgranicno postovanje ne zato sto se
svrstao na "nasu" stranu,nego zato sto se nije svrstao na
onu stranu koja je bila kompromis.Biti "protiv svojih",na
strani sopstvenog uverenja,morao bi da bude cilj svakog ozbiljnog
coveka.Taj cilj je vazniji i od same istine.Stavise,ubedjen sam da
Peter Handke nije putovao u Srbiju zbog istine.Vise od istine njega
je zanimala borba protiv proizvodnje lazi i jedne sumnjive objektivnosti.Od
istine Handkeu je svakako vazniji i taj moralni zivotni princip i
njegovo delo kojem niko ne moze pomoci osim njega samog, na putovanjima
kroz sela,na reke,uz vetar.
Jedan glas koji se razlikuje ponekad
je mnogo vazniji nego citav hor dosadnih,unisonih,dobro uvezbanih
vokala.To bi morali da znaju i oni nasi intelektualci koji su,mozda,razocarani
Handkeovim utiscima sa putovanja na reke Dunav,Savu,Moravu i Drinu,te
nase reke ponornice koje teku Srbijom noseci leseve u Crno More.On
nije bio pravi sagovornik za politicke razgovore.Tim "buntovnicima"
koji su u drustvu,navodno,opozicija,ali su u knjizevnosti vlast kakvu
nismo imali jos od cuvene Simine 7a i nostalgicnih komunistickih vremena,moralo
je da bude jasno da je tesko nagovoriti na politicki razgovor bilo
kojeg putnika namernika,a narocito onoga kojega zanima nesto mnogo
ozbiljnije od politike: pravda.Tamo gde se trazi pravda obicno nema
mesta za politiku.
Jednog prohladnog zimskog prepodneva,krajem
1992 ili pocetkom 1993. u teatru "Dusko Radovic" dramski
pisac Miodrag Zupanc pricao mi je kako je tih dana u Ljubljani sreo
Petera Handkea.Sedeli su u nekom zanimljivom drustvu i dugo razgovarali.Zupanc
je bio odusevljen Handkeom.Malo je danas takvih pisaca i intelektialaca,rekao
je.Uz vinjak i kafu podelili smo misljenje.Vendersovi filmovi bez
Handkea su kao Kusturicini bez Sidrana:fali im ona mala doza patetike
bez koje film ne dopire do srca.Ovaj prokleti rat,koji u nama jos
traje,i ovo prokleto vreme koje je rasturilo tolike drzave i brakove,udaljili
su i Handkea od Vendersa,Sidrana od Kusturice,Brodskoga od Solzenjicina.Medjutim,ne
treba krivicu traziti u ljudima,velike ljude ne dele sitne razmirice.Svako
je sam birao svoj put kroz bivsu Jugoslaviju,zemlju koje vise nema.
NIKO NE
SME DA BUDE TUŽAN
BORBA, 15 16.01.1994.
Nikada nisam vodio dnevnik.Oduvek sam
bio ubedjen da u najdubljim predelima duse covekove ima nesto sto
nije za pisanje,a svako pisanje je pisanje za javnost,iako se pisci
dnevnika izgovaraju da pisu za sebe.Meni se uvek cinilo da najskrivenije
tajne ne treba odavati nikome,a to znaci ni sebi.Mislim da se moja
najdublja osecanja,moje najsustinskije emocije,ono sto ja u stvari
jesam,ne nalaze cak ni u mojim pesmama.To je nesto sto se nalazi dubioko
u meni,sto ja celoga zivota osecam ali ga nikad necu napisati.Ideja
o vodjenju dnevnika mi je oduvek bilo nepristojno zavirivanje u sebe,otvaranje
onoga sto je stvoreno da bude zatvoreno. Ukratko,ima stvari koje nisu
cak ni za dnevnik.Eto,zbog tih stvari dnevnik nikada nisam pisao.A
ovu ponudu sam prihvatio jer ovo u stvari i nije dnevnik,nego prilika
da covek na ozbiljnom mestu kaze nesto o sebi.
Ja se,na primer,uopste ne druzim
sa poznatim licnostima cija imena sama po sebi ostavljaju ubedljiv
utisak na citaoca.Ja se ne druzim,takoreci,ni sa kim osim Milice i
Ljiljane cija prezimena vas nece fascinirati.U kafani nisam bio ima
tri godine.Ono malo prijatelja sto sam imao pogubio sam negde u vatrama
besmislenih politickih rasprava.U kucu nam danima niko ne dolazi.Znam,ljudi
se plase da nas svojom posetom ne izloze prevelikom trosku.Plasimo
se i mi,pa zbog tpoga ne idemo ni mi kod njih.Boga molimo da neko
dete u komsiluku ne slavi rodjendan i potajno se nadamo da nam se
niko ove godine nece zeniti ni udavati.
ČETVRTAK, 06.JANUAR
Nesa se telefonom javlja iz Kavadaraca,sa
turneje "Galije" po Makedoniji. Kako je tamo,pitam.Kao u
Americi,kaze Nesa,prodavnice su pune robe,a ima i dosta Amerikanaca.Razgovaramo
malo o novoj ploci za cije snimanje vrsimo pripreme.Nismo bas nacisto
ni kakva bi ta ploca trebalo da bude.U ovako teska vremena najbolje
prolaze vesele pesme.Kad bismo umeli mi bismo takve pesme i napisali,ali
kako pobeci od stvarnosti,kako se oteti saznanju da je ceo nas zivot
jedna velika balada ciji se refren zarazno ponavlja
u pravilnim intervalima.Prisecamo se nase prethodne ploce koju smo,pod
nazivom Istorija,ti i ja,objavili daleke 1991.Snimali
smo u Podgorici,koja se u to vreme zvala Titograd,producent nam je
bio Niksa Bratos iz Zagreba,izdavac iz Beograda.Snimali smo u februaru,ploca
je objavljena u martu,a rat je izbio u aprilu.Sve pesme na toj ploci
najavljivale su ono sto dolazi,oluju koja ce Titogradu promeniti ime,Niksi
unistiti rodni Travnik,"Galiji" odneti gitaristu koji se
na prvi pogled razlikovao od nas ali se ovde osecao kao kod kuce,cak
prijatnije nego u svom Briselu u kome je odrastao i sad se u njega
vratio.On,taj crnac koji je nosio u prstima ono sto samo crnci imaju,poznaje
ove ljude i narode bolje od svih onih ministara koji tamo u njegovom
gradu bezuspesno kroje nasu sudbinu.Nesa i ja zakljucujemo da on sigurno
zna mnogo toga sto oni ministri mozda ne znaju.Mozda je on jedini
covek u Briselu koji zna svetu tajnu balkanskog pakla,ali ga niko
za nju nece pitati.Zan Zak Roskam,tako mu je ime,adresu i telefon
ne znam.Otisao je ljut i nikome od nas se vise nije javio.
PETAK, 07.JANUAR
Na kanalu najgledanije televizije koja
ima najkvalitetniji program, najzanimljivije emisije,najbolje voditelje,najlepse
voditeljke,najcistiju sliku i najskromnijeg direktora gledam koncert
Djordja Balasevica.Volim pesme tog srecno ozenjenog vecitog mladica
i zaista mi prijaju njegove mirne,ravnicarske rime sa snagom Dunava
i sirinom slovenske duse.Ono sto mi smeta ove veceri je njegova potreba
da se opet pravda i objasnjava da,kad je pisao neku pesmu,nije mislio
ono sto mi mislimo da je mislio.Dobro,triput je video Tita i spevao
mu zakletvu,posle je pevao kako ga plase "ljica koja govore lj"(jer
oni su prljavi po pravilu),u vreme pritisaka na kosovske Srbe 1986.pretio
je da mu se ne lomi bagrenje i prizivao nekog ko ce da zavede red(jer
red je red),da bi prosle godine tog istog koji je dosao i tamo zaveo
red pesmom zvao da ode.Neko,kao na primer moja zena,ce u ovome prepoznati
jednu politicku nedoslednost ali ja sve te pesme volim i postujem
nezavisno od politickog stava autora.Pesma je stvar osecanja,a ne
poltike.Svaka pesma koja ima u sebi nesto sto ne umem da definisem
za mene je dobra pesma.Ne shvatam zasto se neko politicki pravda zbog
dobre pesme kao sto je "Ne lomite mi bagrenje" ili "Racunajte
na nas",svejedno.
SUBOTA, 08.JANUAR
Drugi dan Bozica.Ne mogu da zivim od
narodnjaka.Rokeri su doziveli pravi debakl.O tome sam danas razgovarao
sa malom Natasom(ona ne voli da je zovem mala),voditeljem emisije
"To je samo rokenrol" na Drugom programu Radio Beograda.Zasto
su rokeri porazeni na ovim prostorima?Tome je svakako doprinela i
nasa vlast posdsticuci sve sto je "nase,narodno",a guseci
ono sto je doslo iz sveta,identifikujuci tako narodnjake sa nama a
rokenrol sa "Novim svetskim poretkom".Neke cinjenice,medjutim,ni
najvatreniji borci za rokenrol ne mogu osporiti.Takozvana novokomponovana
narodna muzika je zaista autenticna muzika ovog naroda,ovog podneblja,ovog
jezika.To je muzika palanke,ni sela ni grada,muzika onoga na sta lici
Paracin,Svrljig,Surdulica,Mladenovac i vecina drugih mesta u kojima
zivi nas narod.Ta muzika je upravo zvuk onoga sto mi u stvari jesmo,
ni istok ni zapad:spoj evropske tehnologije i turske tradicije.
S druge strane,rokenrol je muzika pravljena
po obrascu engleskog jezika i to zaista nije nasa muzika.Melodija
u rokenrolu prilagodjena je melodici govora u engleskom jeziku i samo
na tom jeziku rokenrol zvuci kako treba.Da nije tako postojala bi
bar jedna svetski poznata rok grupa koja peva na spanskom jeziku kojim
se govori na dva kontinenta.Ili francuskom,na primer.Druga cinjenica
bitna za pobedu narodnjaka je surova istina da nasi rokeri za sve
ove nesrecne godine nisu napisali dve pesme koje valjaju.Od pocetka
ovoga rata oni su ubedjeni da je dovoljno otvoriti prozor svoje sobe,viknuti
"ja sam za mir" i hitro taj prozor zatvoriti.Dok su nasi
rokeri organizovali koncerte sa kojih su porucivali "Ne racunajte
na nas" onima koji na njih nikad nisu ni racunali,narodnjaci
su pisali pesme.I evo rezultata.Konacno,kategorije kao sto su uzajamna
solidarnost,postovanje pravila igre i visok nivo interpretacije krase
mnoge nase narodnjake a skoro da su nepoznate srpskim rokerima.Prema
tome,treba posteno priznati poraz i krenuti u novu bitku za ljude
koji vole nase pesme,bez medjusobne zavisti i predrasuda.
PONEDELJAK, 10.JANUAR
Za doruckom Rada,Branko i ja razgovaramo
o dnevniku dr Mire Markovic.Mojoj zeni nikako nije jasno zasto neko
ko potice iz jedne od dve "dinastije" koje su vladale Srbijom
posle Drugog svetskog rata stalno postavlja neka pitanja i cudi se
nad ovim sto nam se dogadja pitajuci se iz broja u broj Duge
kako je do ovoga doslo.Kako se ta drugarica ne seti da bar deo krivice
za ovo sto nas je snaslo potrazi u sopstvenoj kuci,pita se moja zena.Zasto
je ona sebi u ovoj predstavi dodelila ulogu posmatraca kad je ona
jedan od vaznih ucesnika u ovoj drami?
Ne znam,odgovaram ja.Ma nemoj,dok njen
suprug budno motri nad Srbijom dr Mira Markovic sa nebeskih visina
vlasti pokusava da me ubedi kako ona sa Slobodanom Milosevicem nema
nista.U njihovoj kuci ona je levica,a on je desnica.Kad izadju iz
kuce i on je levica,a desnica su prljavi nacionalisti koji su nas
dovde i doveli.Ta drugarica zaboravlja jednu stvar: i u kuci i van
kuce ona je na vlasti,zavrsava svoju tiradu moja vidno uzbudjena zena.
UTORAK, 11.JANUAR
Dolazim u redakciju i zaticem neuobicajenu
uznemirenost.Obavestavaju me da su na nasem programu "podeljeni"
prvi prinudni odmori.Koleginice Jasminka Dokmanovic,Svetlana Vukovic,Ana
Kotevska,Bojana Zizic i kolega Goran Cvetkovic
postali su "zrtve rezima"
koji im se ne dopada.Na moju nesrecu,tu lavinu koja je dovela do najnovijih
prinudnih odmora u nasoj redakciji pokrenuo sam ja,podnoseci ostavku
na mesto urednika u trenutku kad su tri koleginice odbile da rade
u novogodisnjem programu.Znam,ponovo ce me optuziti da sam "Vucelicev
covek,gori cak i od Vucelica" iako ja Vucelica nisam ni cuo ni
video cetiri i po godine.Ne znam sta Vucelic misli ali ja mislim da
svako ko hoce da se bavi politikom i da obara vlast treba da se uclani
u politicku stranku koja mu se dopada i da se tamo bavi politikom.Ko
nece da radi neka,brate,da otkaz.To je postenije nego primati platu
a odbijati poslove pod izgovorom borbe za demokratiju.Onog trenutka
kad budem onemogucen da ostvarim ono u sta verujem ja cu sam otici
iz te firme.Do tada,kao i do sada,bicu joj sasvim lojalan,nikad protiv
nje necu govoriti.
SREDA, 12.JANUAR
Peca Popovic me je po dogovoru cekao u podne na zakazanom
mestu,ali ja nisam stigao da dodjem.On se naljutio i porucio da sam
ja neozbiljan,sto uistinu i jeste tacno.Sa Pecom najvise volim da
razgovaram o nama "nacionalistima" i njima "izdajnicima".Sukob
tih nasih patriota i izdajnika,nasih kosmopolita i nacionalista,nasih
agresivnih mirovnjaka i ratnika koji su "za mir" ponekad
je takav da mi najvatreniji borci u tom sukobu deluju kao lutke na
koncu koji niko ne pokrece,kao karikature.Kako drugacije okarakterisati,na
primer,voditelje muzickih emisija Studija B koji govore engleski
na srpskom dok pokusavaju da budu ono sto nisu niti ikada mogu biti.Deluju
mi groteskno.Peca se sa ovim,verovatno,ne bi slozio i razgovor bi,
bez sumnje, bio zanimljiv.Dobro,drugi put...
ČETVRTAK, 13.JANUAR
- Tata, jel' ti stvarno poznajes tog
Djindjica, pitao me je vec peti put moj sedmogodisnji sin.
- Poznajem, sine.
- E, onda te molim da mu sutra odneses
ovo.
Dao mi je malo izguzvan komad papira
na kome je nesigurnom decijom rukom,iskrivljenim rukopisom bilo napisano:
"U nasoj Srbiji niko ne sme da
bude tuzan. Svi moraju da budu veseli. Posteno.Branko Kanjevac" |