NAŠA POLITIKA JE VAŠAR TAŠTINE
Ko je danas Radoman Kanjevac?
To je čovek u godinama koje mnogi pesnici nisu doživeli. Sa pola prošlog i nešto malo ovog veka iza sebe, on se neminovno presabira, preračunava i misli da je svoje najbolje knjige već napisao. Ponekad mu se čini da je vreme da se vrati nekim svojim starim ljubavima. Ne voli da govori o sebi u trećem licu, ali kad ste ga već pitali, šta će, pravi se pametan.
Koja je razlika između pesnika iz nužde i pesnika iz zadovoljstva?
Jednom je mudri hilandarski iguman, starac Mitrofan, rekao da je pogrešio svaki čovek koji je došao u manastir sa idejom da će tamo, kao monah, rešiti neki svoj problem. U manastir se dolazi iz ljubavi. Nešto slično vam je i sa pesnicima i poezijom. Pravi pesnici su oni koji pišu iz zadovoljstva. Ostalima poezija služi kao neka vrsta terapije. Ta terapija, kao i svaka druga, ima lekovito dejstvo, ali ne garantuje vrhunske rezultate.
Za umetnike i novinare važi da su izuzetno sujetni ljudi. Vi ste i novinar i pesnik. Ima li istine u ovoj tvrdnji ili je ona samo proizvod sujete onih koji donose ovakve zaključke?
Umetnici i novinari, za razliku od većine drugih ljudi, potpisuju se ispod svoga dela, pa zbog toga unose u ono što rade isuviše ličnog. To ih čini preosetljivim, hipersenzibilnim ljudima, a neobavešten svet u tome vidi samo sujetu. Pogledajte naše skupštinske rasprave ili fudbalske utakmice pa ćete videti da među političarima ili sportistima ima više sujete nego među novinarima ili piscima. Ako je sujeta neka vrsta ljubavi prema sebi, onda je svaki političar u Srbiji sujetniji od najsujetnijeg pesnika. Oni farbaju kosu, ne skidaju se sa televizije, repliciraju na svaku rečenicu… Naš je politički život vašar taštine. On bi se odvijao na takav način i bez ijednog novinara, a o piscima da i ne govorimo.
Nekome je za bolje izražavanje potreban emotivni podsticaj tuge i nesreće više nego sreće. Šta Vas podstiče?
Miloš Crnjanski je rekao da samo srećan čovek može biti dobar pesnik. S druge strane, okolnosti ponekad mogu od nekoga napraviti pesnika. Ako mi dozvolite da citiram sebe iz jedne knjige koja će biti objavljena ove godine, za istinsko delo nekome je potrebna tragedija, a nekome je dovoljna ravnodušnost savremenika. Sve što vas pomera iz nekog vašeg uobičajenog raspoloženja dobro je i podsticajno za poeziju. Kao što je svet uređen tako da postoji dobro i zlo, dan i noć, tako je i za istinsko nadahnuće potrebna i sreća i nesreća.
Postoji izreka da je čovek najjači kada dotakne dno svoje slabosti, jer se tada u njemu radjaju talenti i glad za ostvaranjem sebe. Koje su Vaše slabost?
Većina uspešnih ljudi, za svoje uspehe, trebalo bi da zahvali pre svega svojim slabostima, jer su naše slabosti ono što nas podstiče na vanserijske napore. Ne volim da govorim javno o sopstvenim slabostima, niti volim da se to vidi u mojim pesmama. Dobar čitalac, međutim, čak i površnim čitanjem neke od mojih knjiga, mogao bi da otkrije svaku od mojih slabosti.
Ako je činjenica da pokretačka snaga kreativnosti leži u emotivnoj krajnosti, iz koje je to krajnosti nastala, sada već čuvena, poema „Mislim da ne znaš s kim imaš posla, mala...“?
Ta poema je pre svega proizvod jednog vremena u kome su se srećno spojili kraj moje mladosti sa krajem devedesetih u Srbiji. Ona je istovremeno predstavljala eskapistički beg iz jednog neurotičnog vremena u samo predvečerje bombardovanja. Takve se knjige jednostavno dogode, mimo vaše volje. Nisam u tom trenutku osećao nikakvu posebnu emotivnu krajnost, imao sam takvih emotivnih ekscesa i ranije, jedino je tema te poeme pomalo neuobičajena i nesvakidašnja u našoj književnosti. U svetskim okvirima, to je skoro opšte mesto, pokušaj da čovek zaustavi vreme.
Nekada ste sarađivali sa grupom Galija. Mnogi od Vaših tekstova u njihovom izvođenju još uvek predstavljaju prave hitove koji ne izlaze iz „mode“. Kakav je danas rock and roll u Srbiji?
Rad sa “Galijom” je bila jedna faza u mom životu, kao što je i njima saradnja sa mnom bila jedna faza u njihovoj muzičkoj karijeri. Ne slušam danas previše rokenrol jer mislim da je vreme dobrog rokenrola, na neki način, prošlo. Volim da slušam kantautore, kao što su Dilan, Koen ili Štulić, ali oni, u nekom užem smislu i nisu rokenrol. Divno je bilo u rokenrolu to što je svaka pesma bila proizvod neke interakcije, razmene ideja i ljubavi između nekoliko ljudi. Sa pojavom digitalne tehnologije, di džejeva i sličnih gluposti nestalo je potrebe za tom energijom i nestalo je neštona čemu se zasnivao rokenrol, a što je nemoguće postići tehnologijom. Kao što je poezija najčešće ono što se izgubi u prevodu, tako je i muzika danas ono što se izgubi u tehnologiji. Tehnologija je, u nekom smislu, ukinula rokenrol, jer danas svaki pismeniji i muzikalniji klinac misli da može, u tišini svoje sobe, da bude i kompozitor i autor i izvođač. Za rokenrol, međutim, jedan čovek nikad nije bio dovoljan. Mi smo to kao generacija osećali. Neki veliki rok koncerti predstavljali su ne samo najvažnije događaje u našim životima, nego i neke od najvažijih događaja u celom dvadesetom veku.
Kako bi definisali kulturu koja živi u svakodnevici srpskog društva u 21. veku? Možda rijaliti šou „Farma“ ili „Veliki brat“ daju pravu sliku o našem duhovnom stanju...
Tu ste, nažalost, u pravu. Ne postoji televizijska forma koja više odražava duhovno stanje u današnjem svetu, niti postoji emisija koja više govori o nama od ove najnovije televizijske Farme. Umesto da se bavimo sopstvenim životima, da radimo na sebi, mi brinemo tuđu brigu i bavimo se tuđim poslom. Ceo svet se okrenuo naglavačke, a nama je najvažnije šta je neki Firči rekao nekom Milošu. To je toliko blisko našem mentalitetu, da kreatori tog šou programa nisu mogli da nađu bolju zemlju za realizaciju svojih pervertiranih orvelovskih ideja. Tu je sve na jednoj gomili: I naše seosko poreklo i generacijski sukobi i lažni moral i odbrana srpstva. Ta emisija, nažalost, pokazuje koliko još moramo da radimo na otklanjanju nekih svojih nedostataka koje ne primećujemo u ovim takozvanim normalnim emisijama.
Ima li Beograd još uvek onu dušu boemskog grada, književnika, akademika, umetnika ili je pod naletom odlično prihvaćene turbo folk kulture izgubio veliki deo svoje duhovne vrednosti?
U mom životu postoje tri Beograda. Jedan iz moje mladosti, drugi iz devedesetih i treći ovaj današnji. Ono što je osnovni duh Beograda ni u jednom od tih gradova se nije bilo izgubilo. Taj duh se podjednako vidi na ulicama, u knjigama naših pisaca ili pesmama naših muzičara. Beograd nikad nije bio ničija kopija, bio je uvek neka vrsta centra ovog dela sveta i čak ni u tursko doba nije bio provincija. To je ono što je činilo duh Beograda otvorenim za sve moguće uticaje i to se nije nikad promenilo, bez obzira na trenutnu modu. Sa nestankom boema nestalo je i boemskog Beograda, sa nestankom najboljih kafana nestalo je kafanskog života, ali Beograd nikad nije postao žrtva folk kulture. Više ima rokenrola u pesmama našeg turbo folka nego u pesmama takozvanih rok muzičara u nekim drugim balkanskim gradovima.
Šta je novo na čemu radi Kanjevac? Jesu li u pripremi neke nove turneje književnih večeri u Srbiji?
Petnaest godina nakon svoje prve knjige ja ću ovog leta objaviti knjigu kod našeg najvećeg i najuglednijeg izdavača. U izdanju „Službenog glasnika“ pojaviće se ovih dana moja knjiga „Čovek u senci“, koja će možda biti malo žanrovsko iznenađenje za moje čitaoce jer neće biti knjiga poezije. Pripremam svoje autorsko veče 28. jula u letnjem amfiteatru na Gardošu - jedino poetsko veče u okviru ovogodišnjeg festivala “Leto na Gardošu”, što smatram nekom vrstom priznanja mojoj poeziji od strane organizatora ovog festivala. Na toj večeri predstaviću novu knjigu i govoriću stihove iz ranijih knjiga, uz muzičku podršku nekih svojih starih prijatelja.
ROKENROL JE PREVAZIĐENA STVAR
Iako je emisiju „To je samo rock’n’roll“ radio na Drugom programu Radio Beograda čak i u vreme kada ova vrsta muzike nije bila poželjna na nacionalnom mediju, iako je biio urednik OK kanala, preteče Trećeg kanala i uveo drugačije viđenje televizije na ove prostore, iako je čuveno Indeksovo radio pozorište stasavalo pod njegovom uredničkom vizijom, Radoman Kanjevac je novinarstvo ostavio iza sebe. Danas je pisac, pesnik. Poslednja knjiga poezije „Probudi me tek kad osetiš da sam zaista mrtav“ predstavlja zbirku njegovih najboljih pesama.
Ovaj razgovor vođen je na jednoj od mnogobrojnih promocija po Srbiji..
Marginalac: Koristeći termine vezane za oblast kojom ste se ranije bavili, za vašu novu knjigu rekla bih, da je kompilacija pesma. Da li se radi o knjizi koja predstavlja odabir pesama koje su već objavljenje ili su to pesme koje su ranije nastale ali nisu našle mesto u Vašim predhodnim zbirkama?
Radoman Kanjevac: Moglo bi da se kaže terminologijom kojom ste vi počeli da su to najveći hitovi. Međutim, ne. Teško je o poeziji govoriti tim terminima, ali ovo jeste izbor naboljih pesama koje sam napisao. Ova knjiga uključuje izbor iz nekoliko knjiga, ali tu nema ni jedne pesme iz moje prve knjige koja se zove „Otvoreno pismo“ i nema ničega od onoga što sam pisao za rock’n’roll, što ja i ne računam u književnost. To nije književnost, već neka vrsta primenjene poezije. Poezija je nastala tako što su ljudi prvo pevali pa su onda počeli da pišu i ne može se reći da je poezija rađena za muzičke numere neozbiljna. Ovo jeste neki izbor iz onoga što sam pisao proteklih desetak godina.
Marginalac: Jednom ste izjavili da pisac treba da radi na knjizi tek kad se ona objavi aludirajući na to da treba da je predstavlja i radi na promociji. Pretpostavljam da ste to „pokupili“ od rokera sa kojima ste se družili a koji su nakon objavljivanja ploča kretali na turneju.Vi u neku ruku, krećete na turneju sa svakom svojom knjigom
Radoman.Kanjevac: Da, ali kada sam to rekao nisam mislio na turneje, više sam mislio na nešto što se dešava oko knjige i čime bi trebalo da se bavi izdavač, a ne autor. Stanje u našoj književnosti je totalno nesređeno. Kako u Srbiji više nemate normalnih knjižara, izdavačkih kuća, časopisa, onda pisac mora sam da predstavlja svoju knjigu, da putuje, da ima susrete sa čitaocima. U principu bi sve to trebalo da radi izdavač. U nekom smislu kao i u rokenrolu. I tamo kad sve završite, napišete pesme, snimite, platite studio, objavite, tek onda treba da se bavite pesmama da bi one došle do onoga kome su namenjene. Sa knjigama je još teže ali s druge strane čovek ima veće zadovoljstvo jer je to nešto što je sasvim lično, gde nema mnogo kompromisa, niste pisali da bi se mnogo emitovalo na radiju i televiziji da bi kupio veliki broj ljudi, nego ste uspeli da u svemu tome sačuvate neki deo sebe, jedino je važno što i to treba da nađe put do ljudi koji to treba da pročitaju.
Marginalac: Na kakav odgovor publike nailazite na večerima gde predstavljate vaša dela?
Radoman Kanjevac: Uglavnom odličan, ali razlikuje se od mesta do mesta. Ljudi se razlikuju po tome u kojem kraju zemlje žive. Važno je i na kojem mestu se književno veče održava, da li je to biblioteka ili je to neki opušteniji prostor, da li na promociji govorim samo ja, što je čest slučaj, gde čitam svoje pesme, ili govori neki profesor književnosti ili neki kritičar ili neko od kolega pisaca. Ponekad sa mnom putuje i neki muzičar koji svira u pauzama dok ja čitam pesme. Ako taj što svira, svira nešto što je bliže rokenrolu, onda pesme zvuče na jedan način ako svira klasičnu muziku neke pesme zvuče sasvim drugačije. Književno veče je vrsta priredbe pa pre svega pokušavam da ona ne bude dosadna, to mi je vrlo važno jer će čovek koji voli moju poeziju kupiti knjigu pa će videti kod kuće da li je to dobro ili nije. Kad dođe na književno veće, treba da se oseća prijatno, da čuje nešto pametno, da na kraju nema utisak da mu je propao susret sa autorom.
Marginalac: Jednom ste izjavili da se dobar deo pesama dvadesetog veka ne nalazi u knjigama već na LP pločama. Da li još uvek stojite pri tom stavu ili ste ga, možda, malo izmenili?
Radoman Kanjevac: Nisam baš tako rekao. Rekao sam da su možda, najbolje pesme u dvadesetom veku napisali autori koji su samo pevali svoje pesme. Mislim da se to više odnosi na uticaj pojedinih autora na konzumente, nego na kvalitet pesama. Vrlo je teško porediti, čak i među pesnicima koji pišu samo knjige, jednog pesnika sa drugim. Teško je i po uticaju meriti pesnika kao što je bio Bob Dilan ili Leonard Koen ili recimo Džoni Štulić kod nas. Jednostavno tehnologija nosača zvuka je takva da možete sopstvenu emociju da snimite na gramofonsku ploču i da to čuju milioni ljudi širom sveta. U književnosti to nije moguće jer mnogo manje ljudi čita nego što sluša muziku. To je jednostavno neka vrsta zakonitosti koja je pratila dvadeseti vek. Možda će u ovom veku biti važnije šta se nalazi na Internetu od toga šta su ljudi pevali, tako da se sve menja sa vremenom.
Marginalac: A da li smatrate da te ljude, koji su prvenstveno pisali za svoju muziku, pomenuli ste i Džonija Štulića između ostalih, treba konačno priznati ne samo kao muzičare već i kao pisce?
Radoman Kanjevac: Ako imate dobru pesmu ne treba vam nikakvo posebno priznanje. To ste vi. Što vreme više prolazi ti autori deluju sve ozbilnije. Čak i meni samom moje pesme koju su pisane za rokenrol danas deluju ozbiljnije nego što su mi zvučale onda kada su napisane ili objavljene. Vreme verovatno donese težinu nečemu što je nastalo u prošlosti, tako da će jednog dana ti autori biti mnogo cenjeniji u književnosti nego što su danas ali ipak je to neka vrsta primenjenog teksta. Ne može se reći da je to ozbiljna poezija. Poezija je nešto sasvim drugo i pesme pisane za rock’n’roll su muzika pre svega pa su posle književnost. Ako mene lično pitate ja, naravno, mnogo volim neke od tih autora, nekima sam i neke svoje pesme posvetio tako da nemam dilemu, ali ako me pitate ko je na mene više uticao da li Vislava Šimborska koji mnogo volim, ili Džoni Štulić teško bih mogao da vam odgovorim zato što sam u različitim periodima života imao različite uticaje i različito sam doživljavao te ljude, ali mislim da su to zaista ozbiljni pesnici kao i ovi drugi.
Marginalac: Da vas malo vratim na priču o rokenrolu. Početkom dvehiljaditih ste izjavili da rokenrol treba da prizna da je u jednom trenutku izgubio bitku sa nekim drugim vrstama muzike i da treba da prizna poraz i krene iz početka. Da li deset godina kasnije vidite da je rokenrol, možda, u jednom trenutku priznao poraz i krenuo iz početka?
Radoman Kanjevac: Meni sve to zvuči retrogradno. Zaista mislim da je rokenrol prevaziđena stvar. Da je pitanje prošlosti. Ja sada gledam neke stare rokere koji stare zajedno sa rokenrolom. Neki vrlo važni rokeri su već umrli. Teško je prebaciti se u neko drugo vreme a da to ima energiju kao na početku. Ako sada slušate Rolling Stones oni sviraju iste pesme koje su svirali 1965. godine ali te pesme ne zvuče kako treba jer jednostavno to više nisu isti ljudi. Muzika koja se danas sluša je sasvim drugačija. To je nešto što pre svega ne zahteva bend. Danas je svako svoj sopstveni bend, treba ti računar, lap-top i svi su muzičari na neki način. Postoji sprava koja je omogućila svima da budu veliki umetnici u sopstvenim očima. To je mač sa dve oštrice. Svi misle da mogu sve jer zanat više nema tu težinu. Zato imate hiljade ljudi koji nešto sviraju i pevaju. Ja mislim da je rokenrol u nekom svom izvornom značenju nestao kada se pojavio kompjuter.
Marginalac: Da li je možda muzika dvadeset prvog veka hip-hop?
Radoman Kanjevac: Muzika XXI veka je ono što slušamo na ulici, što podseća na zvuke mobilnih telefona, alarmnih uređaja, to može da se zove house, techno, hip-hop nije važno, bitno je da je to muzika koja ide uz ovo vreme, vi to ne čujete samo u diskotekama vi to čujete i na ulici a rokenrol je po mom mišljenju nešto zaista prevaziđeno. Mi ćemo uvek voleti te pesme, to su pesme naše mladosti ali danas mladi ljudi to neće da slušaju to je za njih „smarajuće“, naporno, teško, komplikovano. Ali kao što su neki stariji ljudi voleli jazz ili bip-up ili neki su kasnije voleli bluz mi smo voleli rokenrol, to je muzika naše mladosti ne samo mladosti, našeg života. Mi smo to bili i to ostali, teško ćemo od toga da pobegnemo, to je vrsta našeg karaktera, naš izraz.
Marginalac: Ipak bih rekla da rokenrol u nekim svojim oblicima još uvek postoji prihvatajući primese nekih novih vremena, nekih novih zvukova Po meni je bitna jedna druga konstatacija. Ljudi koji su odrastali osamdesetih kažu da ovo danas ništa ne valja i da svi današnji bendovi da se skupe ne mogu da naprave pesmu onako dobru kao što se nekada pravila. Moj odgovor je da ni ne treba jer je ovo 2010. godina i mnoge stvari su se promenile.
Radoman Kanjevac: Svaka generacija ima sopstveni pogled na muziku. Ja sam novotalasna generacija. Za mene su rokeri koji su bili pre nas bili neverovatno dosadni. Ja uopšte nisam podnosio dosadne simfo rok bendove tipa Smak, Time, 220 jer sa nama se pojavio novi talas koji je bio nešto vrlo jednostavno, neka vrsta minimalizma, sve je bilo melodično i komunikativno a i mi sami smo kao generacija bili takvi. Nikakve težine nije bilo u našim razgovorima i u našoj komunikaciji. Posle nas su došli EKV, oni već nisu podnosili ove naše bendove, njima je trebao neki teži oblik rokenrola. Posle njih su došli oni koji su slušali, recimo, Dža ili bu. Sve je suprotstavljeno jedno drugom a sve je to rokenrol. Međutim, kako vreme prolazi tako ljudi rastu a svaka generacija ima potrebu za sopstvenim izrazom i u pisanju i u slušanju. Pretpostavljam da oni koji vole, recimo, Britney Spears ne vole Coldplay, oni koji slušaju rap možda preziru techno, sve je to na neki način normalno sve je to muzika ali nije rokenrol. Rokenrolje nešto vezano za jedno vreme, imao je svoj početak ja mislim da ima i svoj kraj jer ne mislim da će večno da traje i to treba prihvatiti.
Marginalac: Pomenuli ste novi talas. Danas se on veliča i predstavlja kao nešto što je bilo veliko i neponovljivo, zbog čega smatrate da je ipak, trajao samo dve do tri godine i kako se tolika energija tako brzo potrošila?
Radoman Kanjevac: Pa i Drugi svetski rat je trajao samo tri godine, četiri. Teško je to gledati na taj način. Novi talas je bio nešto što se pojavilo kada je umro jedan čovek koji je vladao 40 godina. I on je bio neka vrsta oslobođenja od tog sistema, od tog vremena. Ne mogu da kažem kada se sve to tačno završilo ali to je takođe još jedna stvar na koju se gleda sa previše optimizma u odnosu na to kako je to u stvari bilo. To su rane osamdesete. Mi smo tada bili mladi tako da se više ni ne sećamo loših stvari koje su se dešavale. Ali nije bilo benzina, vozilo se par – nepar, bilo je restrikcija struje, počela je neka velika, strašna kriza. Bilo je bolje nego danas jer ovo danas je neopisivo u odnosu na to, ali tada ste u Beogradu imali jednu jedinu prodavnicu koja je radila noću. Te osamdesete samo ste na jednom jedinom mestu posle 10 sati mogli da kupite cigarete ili piće. Sada to možete na svakom koraku. Sada imate stotinu mesta za provod a tada je postojalo samo jedno mesto koje je radilo posle ponoći. Teško je meriti to vreme sa ovim vremenom.
Marginalac: Na kraju ću vam postaviti pitanje da li se danas više deklarišete kao novinar ili kao pesnik?
Radoman Kanjevac: To biste mogli da pitate nekog drugog; ja se ne deklarišem, niti se bavim novinarstvom već 15 godina.
Marginalac: Preformulisaću pitanje, kada u nekom formularu treba da popunite kolonu „zanimanje“ šta napišete?
Radoman Kanjevac: Napišem novinar zato što u kompaniji u kojoj sada radim, radim na mestu novinara ali tu nema ništa od novinarskog posla to su više odnosi sa medijima, ništa ne pišem u novinarskom smislu ali mislim da i u poeziji vrlo često imam potrebu da stvari posmatram sa strane onako kako bi posmatrao novinar. To se čak i vidi u nekim mojim pesmama što mi ponekad pomalo smeta ali mislim da su to dva različita pogleda na svet. Pogled novinara je pogled posmatrača pre svega a pesnik je više neka vrsta učesnika u sopstvenom životu i u sopstvenim knjigama i između to dvoje postoji suštinska razlika ali teško čovek može da vam to kaže. Kad bih mogao samo da pišem pesme ja bih bio samo pesnik ali vi u Srbiji nemate ni jednog pesnika koji je samo pesnik ili samo jednog – dvojicu, svi su još nešto osim što su pesnici, to je sudbina poezije. Mi, pesnici, se ne žalimo zbog toga već uživamo u tome. Jednostavno se naviknete na to i tako idete dalje.
RADIM NEŠTO ŠTO VOLIM, DOBRO SE OSEĆAM
Pred nama je vaša šesta knjiga, zbirka pesama Putujem. Treći put ste u Kruševcu, i to uvek u Kulturnom centru. Godine 1999. predstavili smo, tada novu knjigu, Kao ruka niz vrat kontrabasa. Šta se promenilo od tih dana do danas?
- Svi smo se promenili. promenilo se sve. Nekoliko država se promenilo. Promenili smo se malo i mi. Ako se pitanje odnosi na poeziju, onda se nije promenilo mnogo toga, jer zapravo čovek ne može da pobegne od sebe. Ja pišem slično onome što smo predstavljali pre deset godina ovde u ovom prostoru. sa nekim prijateljima sam razgovarao juče u jednoj kafani, i čudili smo se da je prošlo deset godina od bombardovanja. Izgleda kao da je to bilo pre dve – tri godine. Međutim, već je cela decenija prošla. Što bi rekao Čarls Simić: Kad čovek prevali četrdeset, pedeset godina, vreme strašno brzo prolazi. tako da ja više ne znam koliko je vremena prošlo realno.
Zbirku pesam Putujem objavila je Narodna knjiga iz Beograda, 2007. godine. Kritičari ističu da je ona Vaš intimni putopis, ili poetsko putovanje kroz vreme, neka svojevrsna retrospektiva. Da li je ova knjiga neko sumiranje do ovih dana, o čemu govori zbirka Putujem?
- Jeste neka vrsta sumiranja. Ja mislim kad čovek dođe u moje godine, a to je četrdest sedam, osam, devet godina, prvo se vraća u detinjstvo na neki način. Razmišlja o nekim svojim prvim danima. S druge strane, razmišlja o starosti, jer skoro da smo na pragu starosti. I, naravno, da razmišlja o smrti, jer su sada ovo neke godine kada ste polovinu života već prevalili, ostavili iza sebe. Čovek razmišlja i o tome šta ga čeka u toj drugoj polovini. Ova knjiga, na neki način, govori o tome: o detinjstvu, o ljubavi, o starosti, o jednom ljudskom životu. U tom smislu ona nije ništa originalno. Mnogo je pesnika koji pišu i govore o tim temama. Ali, mislim da se dobra poezija razlikuje od loše po tome što o nekim običnim stvarima govori na neobičan način, na poseban način. Tema je obična, a pesme su, ja se nadam, neklasične, neobične.
Promocija zbirke je u toku, traje od objavljivanja, od 2007. godine. Gde ste sve bili, gde ćete otići?
- Ja spadam u tom pogledu u najaktivnije srpske pesnike. Bio sam već svuda: Subotica, Loznica, Novi Sad, Beograd, Šabac, Valjevo, i naravno, evo me u Kruševcu. Bio sam u skoro svim krajevima Srbije. Volim susrete sa čitaocima, to je prvo. Drugo, to je možda najbolji način da ljudi vide šta zapravo pišete. Jer časopisi ne izlaze često. Knjige poezije, ne samo da se ne prodaju dobro, nego ih nigde nema. Mislim da ako ja ne pomognem svojoj knjizi, niko joj neće pomoći. Već je objavljeno i drugo izdanje ove knjige, dosta se dobro prodaje i moje iskustvo je najbolje. Pesnici se žale da da niko ne kupuje knjige, ali ja stvarno imam najbolja iskustva. Ta knjiga je sada bila u najužem izboru za nagradu Isidora Sekulić. Dakle, radim nešto što volim, dobro se osećam, nemam nikakvih primedbi posebnih, ne bih nikog ni kritikovao. Mislim da je sve na svom mestu.
Vaš način promocije nije ni klasičan ni moderan. Gitara i vi na sceni. Kako ovakav način prolazi kod publike, čitalaca?
- Ja sam u životu sarađivao ne samo sa muzičarima, nego i sa mnogim slikarima, kolegama pesnicima, rediteljima. Volim da radim sa ljudima. Pisao sam nešto malo i za rokenrol. Na mojim promocijama sviraju različiti ljudi: od najozbiljnijih klasičara, kao što je Gudački kvartet Mokranjac, koji mi je svirao u Beogradu, do ovih ljudi koji sviraju nešto između rokenrola i klasične muzike.
Kako ne postati patetičan, anahron, a pisati o sasvim jednostavnim, običnim stvarima, o ljubavi, o svakodnevici?
- Biti svoj! Mislim da je najvažnije da pišeš ono što bi samo ti mogao da napišeš. Da pišeš samo ono što osećaš. Dakle, da si iskren, a da nisi patetičan. Mene patetika nervira. Ne samo mene, nego čitavu moju generaciju, pa i tvoju. Mi ne volimo patetiku i to se negde vidi u pesmama. Naročito u jednom narodu kao što je naš, koji je na guslama odrastao. To je sve na kukanju zasnovano. Naša je produkcija narodne muzike zasnovana na plakanju, koja kaže: On je ostavio nju, ona sada ne zna šta će, da li je s drugom ili nije s drugom itd. Čitava jedna baza, dakle, iz koje mi potičemo, koju živimo je upućena na patetiku. Vrlo je teško pisati ozbiljnu poeziju, a da nisi patetičan. Ja pokušavam to na neki način. Negde uspem, negde ne uspem. Nekad mi se pesma sama otme, pa onda patim više nego što treba. Te me pesme jako nerviraju. Obično ih ne čitam na književnim večerima. Ali u knizi se negde pojave. Ne možemo da pobegnemo baš uvek od toga. Ali, šta ja znam. Kritičari to bolje znaju, bolje vide. Čak i čitaoci to bolje znaju od autora. Autor, vrlo često, nešto napiše nenamerno, ofira se i gde se nije nadao.
Nekada ste pisali za Galiju. Da li danas pišete za neki srpski bend?
- Ne, ne! Ja sam to s njima pisao, radio i završio. Ne mislim više da pišem poeziju tog tipa. Ali pišem nešto za sebe, nešto što će biti iznenađenje za moje čitaoce. Objaviću verovatno iduće godine jednu knjigu izabranih pesama. Ona će možda biti zanimljiva zato što će na jednom mestu biti sabrano, po mom mišljenju, sve najbolje što sam do sada napisao, bez ovog što sam pisao za rokenrol, najbolje iz mojih knjiga. To je ono čime se sada bavim. A tu muziku sam ostavio iza sebe. Ne bih voleo da se vraćam na to, kao u srednju školu što se ne bih vraćao. Volim taj bend i volim te pesme. Naravno, ne dopadaju mi se sve, ali neke mi se baš sviđaju sada kad ih čujem. Ali ne bih mogao ponovo to da radim. I ne samo to, čak sam napisao u jednoj pesmi: nigde se nisam vraćao odakle sam otišao. Nigde! Ni u firme iz kojih sam otišao, ni ljubavima koje sam ostavio, ni prijateljstvima se čak nisam vraćao. Mislim, kada se prijateljstvo posle nekog vremena prekine, kada više ne bude pravo prijateljstvo, da to ne može ponovo da se uspostavi kako treba. Onda se tome ne vrećam. Tako se ne vraćam ni rokenrolu. To je za mene daleka, predratna prošlost.
SAD JE U SRBIJI
VAŽNIJE BITI PESNIK NEGO IKAD PRE
MISLIM DA JE BITI PESNIK ZANIMANJE KAO ŠTO
SU ONI STARI ZANATI, DA JE TO NEŠTO ŠTO ZVUCI KAO PREVAZIDJENO. MEDJUTIM,
MOŽDA NIKAD VIŠE NIJE IMALO SMISLA BAVITI SE NEcIM ŠTO IMA TRAJNU VREDNOST
NEGO SADA, KADA NIŠTA NE TRAJE DUŽE OD POLA SATA. SVE JE U ŽIVOTU NEVEROVATNO
KRATKO, SVE JE UBRZANO I SVE SE ODVIJA SULUDIM TEMPOM, PA MOŽDA BAŠ SAD
IMA SMISLA PISATI NEŠTO ŠTO TREBA DA SE cITA SPORO, DA TRAJE DUGO, DA
SE NIGDE NE ŽURI. ŠTO SE, DA KAŽEM PATETICNO, PIŠE ZA VECNOST, DAKLE CINI
DA VAŠ ŽIVOT IMA SMISLA, SEM ŠTO VAM SE DEŠAVA NEŠTO TAKO PROLAZNO. U
TOM SMISLU MI SE CINI DA JE, MOŽDA, BAŠ SAD VAŽNIJE BITI PESNIK NEGO IKAD
PRE.
RFE
Gost nocnog programa Radija Slobodna Evropa
je Radoman Kanjevac. Novinar ili pesnik?
KANJEVAC
Ja se osecam kao pesnik, ali pošto ponekad
radim i kao novinar imam problem identifikacije koji, ustvari, predstavlja
moj najveci problem u životu. Neki ljudi me doživljavaju kao novinara,
neki kao pesnika i onda citav život moram da objašnjavam, kad nešto kažem
ili napišem, u kom svojstvu sam to uradio. Problem takvih ljudi kao što
sam ja prilicno je veliki, jer se i s jedne i s druge strane na njih gleda
s malo nepoverenja i postavlja im se više zadataka nego što bi trebalo.
Kada neko ima samo jedno zanimanje, ili
se u javnosti pojavljuje u samo jednoj ulozi, na neki nacin znate na cemu
ste sa njim i mnogo lakše komunicirate. Kao i u politickom životu - svima
su na neki nacin jasniji, pa možda i cistiji oni ljudi koji su clanovi
stranaka, nego oni koji nisu nigde, pa su onda sa svake strane problematicni
i svi se pitaju - za koga li ovi navijaju, ko su oni kad nisu ni u jednoj
stranci, kad nisu ni vlast, ni opozicija? A, takvih je, ja mislim, ovde
sve više u poslednje vreme.
RFE
Bez obzira što je je je Vaša želja da se
o Vama govori najpre kao o pesniku, u ovakvim situacijama, kada se štošta
dešava na medijima koji su nekada slovili za prorežimske i s obzirom da
radite na Radio Beogradu, prvo pitanje ce biti vezano za ovu temu. Kako
izgleda Radio Beograd nakon prošlomesecne smene?
KANJEVAC
Mislim da izgleda pomalo neuroticno. Program
jeste demokratican, možete da cujete mnogo stvari, narocito one koji ranije
niste mogli. Niko nije nepodoban, svi su dobrodošli, cak i oni koji su
ranije bili privilegovani i favorizovani na programima Radio Beograda.
Ali je sve to malo nesredjeno, kao i program televizije. Sve još nije
došlo na svoje mesto, ima neke, što bi se reklo, postrevolucionarne nervoze
i to, po mom mišljenju, više nego što treba.
RFE
Vi ste novi urednik za kulturu na Drugom
programu Radio Beograda, nekada najslobodnijem segmentu državne Radio-televizije.
Da li mislite da mora postojati neka vrsta revanša prema onima koji su
upropastili taj Drugi program?
KANJEVAC
Ja bih mogao da kažem svoje licno mišljenje.
Mislim da je vrlo malo ljudi u ovih deset godina ostalo moralno netaknuto
i cisto. U svakom slucaju, mislim da bi trebalo biti posebno kritican
prema onima koji su bili na rukovodecim položajima, prema onima koji su
cinili greške koje se ravnaju sa krivicnom odgovornošcu. Prema drugim
ljudima, koji su bili ni tamo, ni ovamo, koji nisu bili baš mnogo važni
i tako dalje, ne znam koliko je potrebno da se primene izuzetno oštri
kriterijumi. Kao što je neko vec rekao, cinjenica da ste radili u Radio
Beogradu ili u bilo kojoj drugoj državnoj instituciji tokom ovih godina,
sama po sebi je moralno sumnjiva.
RFE
Kako konkretno izgleda situacija na Drugom
programu? Šta se dešava sa nekadašnjim glavnim i odgovornim urednikom,
Draganom Babicem?
KANJEVAC
Mislim da je Dragan Babic u ovom trenutku
na bolovanju. Pretpostavljam da ce raditi u redakciji za kulturu kad se
vrati sa bolovanja. Situacija je sasvim redovna, ni po cemu se ne razlikuje
od situacije u drugim medijima. Sad su se vratili neki ljudi kojih ranijih
godina nije bilo, neki koji su bili marginalizovani, kao ja, na primer
i ti ljudi su dobili urednicka zaduženja. Ali, sve je to posledica citave
situacije, dakle, ništa posebno. Mislim da je Radio Beograd ovo vreme
preživeo mnogo mirnije nego neki drugi mediji. Iz Radija, recimo, niko
nije sasvim oteran, niko nije potpuno sklonjen iz programa, niko nije
poslat na prinudni odmor. Mislim da je to tako pre svega zbog toga što
je radio sam po sebi, kao medij, marginalizovan u poslednje vreme, a Drugi
program Radio Beograda je, po svojoj koncepciji, program koji je, takodje,
marginalizovan u okviru Radija. To je program koji poslednjih godina nikome
nije bio mnogo važan i zato je ovde sve prošlo bez nekih velikih potresa.
RFE
Imali ste prilike da dosta oštro komentarišete
ono što se objavljuje kako u pisanim, tako i u elektronskim medijima.
Kako sada izgleda situacija u Beogradu i uopšte u Srbiji?
KANJEVAC
Tu se situacija razlikuje od medija do medija.
Državni mediji su odjednom demokratizovani i smatram da ne bi bilo pošteno
da se njima sada publika, brojni citaoci i gledaoci, vrati na racun nezavisnih
medija koji su poslednjih godina stekli veliki moralni kapital. Bila bi
velika šteta da, recimo, oni koji su citali "Danas" ili "Blic"
u ovih poslednjih desetak godina, sad pocnu da citaju "Politiku",
pa da "Danas" i "Blic" zbog te promene u društvu izgube
citaoce, jer se oni se ne mogu sada odjedanput promeniti i napraviti nešto
bog zna šta zanimljivo. A, što se tice televizije, mislim da je tu u pitanju
profesionalni problem. U ovom trenutku televizijski program, pa i radio
program, je loš u smislu kvaliteta, pre svega zato što se ljudi koji su
se sada vratili na televiziju, po mom mišljenju, ponašaju kao da hoce
da nastave tamo gde su stali '86. godine. To je velika greška.
RFE
Kao da se ništa nije dogodilo u 15 godina?
KANJEVAC
Tacno. Program sada podseca na vremeplov.
Umesto da gledate i slušate neke nove pesme, nove filmove, nove ljude,
vi gledate spotove iz '85,'86. godine, neku staru muziku, neko staro vreme.
Mislim da je to greška ljudi koji prave televizijski program. Niko se
sada ne može osecati kao da nismo izgubili tih 15 godina, i kao da ce
on sada nastaviti tamo gde je stao kada je otišao s televizije. Mislim
da moramo da otvorimo prostor za neke nove ljude, za ono što je sada moderno,
što je u ovom vremenu važno, a ne za nešto što nas nostalgicno podseca
na osamdesete godine. Dakle, televizijski programi su nam kao vremeplov,
vrlo su zastareli. Doduše, oni imaju malo prijatne nostalgije, ali su
staromodni u zanatskom smislu. Mislim da je to najveci problem medija
u Beogradu. Veci nego politicki. U politickom smislu, to su maksimalno
otvoreni i demokratizovani mediji, sa mnogo novih lica u odnosu na raniju
televiziju, ali su to, takodje, neki stari ljudi koji su ranije bili u
drugim medijima.
RFE
Da li se makar gledaoci manje nerviraju
nego ranije?
KANJEVAC
Pa, kako koji. Šta znam? Sad možete da cujete
i vidite gledaoce koji se nerviraju, što ranije niste mogli. U tome je
velika razlika. Sad su programi puni kontakt razgovora, ukljucenja gledalaca,
slušalaca. Dakle, osecate žive ljude koji se javljaju, od kojih su neki
i nezadovoljni, a ranije niste mogli ni da ih cujete, ni da ih vidite,
niti su mogli da postave pitanje nekom ucesniku televizijske emisije.
To se vidi na svakom koraku. Ali, to nije sve što se od televizije može
ocekivati. Mislim da dobar program tek treba da bude napravljen.
RFE
Jedno pitanje za gradjanina, i pre svega
pesnika, Radomana Kanjevca glasi da li njegov pesnicki nerv zaista registruje
promenu u Srbiji, ili je u pitanju samo kozmetika?
KANJEVAC
Pa, registruje se promena. Svi mi osecamo
da je nešto završilo, ali nismo baš sasvim sigurni šta je pocelo. Oseca
se velika promena, ali i jedan mali nered posle zaista uzbudljivog 5.
oktobra. Imate utisak da sve stvari još nisu došle na svoje mesto. Ovo,
svakako, jeste kraj perioda od deset godina i možda ne samo njega, nego
kraj citavog komunistickog vremena koji se dogodio krajem osamdesetih
i pocetkom devedesetih u drugom delu sveta. Miloševic je, na neki nacin,
samo produžio agoniju komunizma i postigao da se kod nas dešava 2000.
godine ono što se na drugim mestima desilo 1990-91. godine. Druge neke
velike razlike nema. Dakle, kod nas se sad dogadja pocetak demokratije,
koji je uvek neobican i za naše ljude potpuno nov. Mislim da ce se neki
ljudi u Jugoslaviji, ili u Srbiji, teže navikavati na demokratiju nego
što su se navikavali na bombardovanje, jer nemaju iskustva sa tom vrstom
vladavine. Najveci broj naših ljudi, pa cak i onih najstarijih, rodjen
je, odrastao, bio vaspitavan i živeo u vremenu koje bi se moglo nazvati
jednopartijskim.
RFE
Mislite li da ce naši roditelji žaliti za
vremenom koje je, po svoj prilici, prestalo 24. septembra?
KANJEVAC
Žalice za tim vremenom, ali ne u politckom
smislu, vec ce žaliti za mladošcu, žalice za prošloscu, žalice za nekim
secanjima, uspomenama koje nisu imanentno vezane za politiku. Mislim da
se tog perioda u politickom smislu niko nece secati sa velikim zadovoljstvom,
narocito ovog u poslednjih desetak godina, iako je to u istorijskom smislu,
vrlo kratak period. To je, u stvari, eksces u našoj istoriji koji je trajao
10-12 godina. Kad ga pogledate u kontinuitetu istorije, to je, zaista,
i vremenski kratak i atipican period. Mislim da se ovo u nekim udžbenicima
istorije nece pominjati kao ozbiljno vreme. Jer, u politickom smislu,
to je bio kratak produžetak kraja komunizma, a u istorijskom smislu kratko
vreme. Ali ekstremno u svakom pogledu. I u smislu vladavine i u smislu
rezultata. Ne verujem da ce to biti ozbiljno posmatrano kao važna pojava
u istoriji Srbije i Jugoslavije. To je, po mom mišljenju, u istorijskom
kontekstu, jedno ne mnogo važno vreme.
RFE
Dosta se interesantnih stvari može sada
cuti i procitati u beogradskim medijima. Recimo, nedavno sam procitao
da je Aleksandar Tijanic u "Danasu" najavio skori obracun dvojice
lidera Demokratske opozicije Srbije, Vojislava Koštunice i Zorana Djindjica.
Podržavate li takvo pisanje kao doprinos slobodi medija?
KANJEVAC
Ne bih voleo da odgovaram na pitanje o Tijanicu,
jer sam svojevremeno o njemu pisao jedan vrlo kriticki tekst. Mislim da
Tijanic ima vrlo slican mentalni sklop Slobodanu Miloševicu. On, zapravo,
razmišlja u nekim prevazidjenim kategorijama. Stalno traži nekakve dve
suprostavljene strane izmedju kojih se nalazi istina. Ja mislim da to
ne samo da nije dobar put, nego da takav tekst nije potreban u ovom trenutku.
Isto tako mislim da tu nema mnogo istine. Verujem da je on licno pogodjen
time što nije izabran za direktora "Politike" i verovatno pretpostavlja
da je Djindjic tome kumovao time što ga nije podržao, pa sad ima potrebu
da mu se na neki nacin revanšira.
Sem toga, video sam iz teksta da je veoma
uvredjen ili ugrožen Vucelicevim povratkom na politicku scenu i onda on
tu, pretpostavljam, u buducnosti vidi neke varijante saradnje izmedju
Vucelica, Djindjica i tih nekih povremenih saradnika, a gde on ne vidi
svoje mesto. To je za njega problem. Ako ga nece ljudi u profesiji, a
odbacili su ga iz politike, onda je to njegov veliki problem i on sad
to pokušava da nadoknadi tekstom punim niskih udaraca. Da on brani Koštunicu
od Djindjica, mislim da je potpuno van pameti. Niti je Koštunica njegova
omiljena politicka opcija, niti je on neko ko treba da ukazuje na Djindjica
kao opasnost po Vojislava Koštunicu koji prakticno još nije ni ljudski
seo u fotelju predsednika Jugoslavije. Dakle, ja smatram da je to jedan
potpuno neozbiljan tekst.
RFE
Nakon politickog zemljotresa Srbija se,
cini mi se, ponovo vraca nekim starim konfliktima. Neposredno nakon promene
vlasti, u "NIN"-u ste objavili tekst u kome, izmedju ostalog,
pozivate "one koji se predstavljaju saradnicima ili prijateljima
Vojislava Koštunice da se manu svojih antihercegovackih i anticrnogorskih
izjava"?
KANJEVAC
Pa, kao da sam znao. U novom "NIN"-u,
pojavio se tekst Milivoja Glišica o Milu Djukanovicu koji kao da je narucen
recenicom koju ste citirali. Dakle, u Srbiji postoji jedna grupa ljudi,
te takozvane srbijanske lokal-patriote, koja misli da bi u Srbiji tekli
med i mleko da tu nema nijednog Crnogorca ili Hercegovca, i da Srbija,
ustvari, treba da bude ta mala Srbija sa svojim šumadijskim elementima,
tom folkloristikom, a da sve drugo što je došlo sa strane, Srbiju ugrožava,
kvari njen politicki život, njenu literaturu, njenu umetnost i tako dalje.
To je citav jedan krug ljudi koji je podržavao Koštunicu i ranije. Oni
iza Koštunicine politike vide usku, prosrbijansku politiku i njegovu sadašnju
afirmaciju doživljavaju kao priliku da konacno kažu šta misle o Crnogorcima,
šta misle o Hercegovcima, šta misle o Krajišnicima, dakle o svim ljudima
koji nisu rodjeni u Srbiji.
Tekst koji se pojavio u "NIN"-u
upravo potvrdjuje tu tezu. Taj Glišic koji ga je napisao mislim da je
potpuno zalutao u "NIN". To je covek iz "Vecernjih novosti",
ali nije važno. On je sad u isti koš strpao i Miloševica i Djukanovica
i Šešelja, samo mu još fali Vuk Draškovic, dakle sve koji nisu iz Srbije
- iako Miloševic jeste iz Srbije - samo zato da bi dokazao svoju tezu
kako Crnogorci vode antisrpsku politiku, kako je Milo Djukanovic, u stvari,
Miloševicev covek koji sad, evo, konacno dokazuje kako je protiv Vojislava
Koštunice, njegove poltike i tako dalje. A, u suštini, izmedju tog stava
- "mi Srbi iz Srbije" - i primitivnog, obicnog nacionalizma
bilo koje vrste, nema nikakve razlike. Svaka vrsta identifikacije sa nekom
grupom, nekim coporom, potpuno je ista. Da li se vi identifikujete sa
svojom nacijom, sa svojim selom ili sa svojim polom kao što to rade feministkinje,
mislim da je potpuno isto. To je ista vrsta osecanja koje je, mislim,
bez veze.
Dakle, na to sam mislio. Na tu jednu grupu
ljudi koju imate u Beogradu, od Akademije nauka, preko Udruženja pisaca,
pa do nekih novinara koji sad pišu protiv Crnogoraca, Hercegovaca i svih
tih ljudi koje ne možete grupno da tretirate. Znate, i Jovan Ducic je
bio Hercegovac, a i Vojislav Šešelj je Hercegovac. Nikako ne možete tu
stvar generalizovati.
RFE
Vec više od decenije uredjujete kult emisiju
"To je samo rock 'n' roll". Koju muziku sada slušate?
KANJEVAC
Ja sam sada u godinama kada sam vec prestar
za rock 'n' roll, a premlad za umiranje, kao što kaže Ian Anderson. Volim
da cujem rock 'n' roll, ali više neke smirujuce tonove, nego ono što proistice
iz punka ili tako nekih agresivnijih smerova.
Mislim da je sadašnja situacija u Beogradu
zanimljiva, jer, na neki nacin, predstavlja povratak rock 'n' rolla. Nakon
politike koja je afirmisala narodnu muziku, afirmišuci nacionalizam. U
stvari, koja je mislila da treba podržavati sve što je nacionalno, sve
što je domace i sve što je lokalno, i koja je zakljucila da je narodna
muzika baš ono što treba da nas predstavlja u svetu i u zemlji. Sada je
došlo do velike promene i urednici na televiziji i radiju misle da treba
puštati nešto drugo, idu u drugu krajnost, pa ne možete da ukljucite nijedan
program bez da cujete Bajagu, Riblju Corbu? Balaševica, doduše, nešto
manje. Svuda je sada rock'n'roll, na svim kanalima. Više nigde nema narodne
muzike, a to je opet druga krajnost koja mislim da nije potrebna. Tako
da sam se naslušao rock 'n' rolla poslednjih dana.
Sa svojom emisijom imam veliki problem.
Sada, kad svi prave neke promene, ja razmišljam kakvu bi promenu trebalo
napraviti u emisiji "To je samo rock'n'roll", a da to bude u
skladu sa novim vremenom. Jer, covek, iako je radio na jedan nacin proteklih
godina, ipak oseca potrebu, kad se sve promenilo, da nešto promeni i on.
RFE
Gost Nocnog programa Radija Slobodna Evropa
je Radoman Kanjevac, urednik kulture na Drugom programu Radio Beograda,
ali pre svega, po sopstvenom priznanju, pesnik. Radomane, u toku je Sajam
knjiga, na kom je prezentovano i vaše novo ostvarenje. Možete li nam nešto
reci o tome?
KANJEVAC
Prvo moram da kažem da ja nisam pesnik po
sopstvenom priznanju, jer ako si pesnik, onda to ljudi osete ili ne osete.
Možeš priznavati do mile volje, ali ako nemaš pesmu, to priznavanje ti
nece mnogo pomoci. Sajam knjiga u Beogradu je sada veoma posecen. Prezentira
se veliki broj izdavaca i izlagaca. Medjutim, mislim da ljudi uglavnom
gledaju knjige, da skoro ništa ne kupuju, jer je takva kupovna moc. Ali,
prosto, prisustvo tolikog broja ljudi svedoci o fenomenu posebne vrste.
Kao što je neko vec rekao ovih dana, toliko ljudi ode na Sajam knjiga,
a da ne ode na Sajam nameštaja ili Sajam automobila ili Sajam hrane.
RFE
Rekao bi covek da smo pismena nacija.
KANJEVAC
Pa, postoje fascinantni podaci. Stižu ekskurzije
iz najudaljenijih mogucih mesta. Stižu autobusi sa silnim nekim ljudima.
Svi dolaze, svi su oduševljeni, svi su veoma znatiželjni. Medjutim, na
žalost, niko nema novca da nešto kupi, a ove godine se zaista pojavilo
mnogo dobrih naslova. Što se tice moje nove knjige, u nedelju cu imati
pretpromociju, moglo bi se reci. To je jedna ljubavna poema koja ima dugacak
naslov, zove se "Mislim da ne znaš s kim imaš posla, mala".
Na toj promociji ce govoriti Petar Janjatovic i Rambo Amadeus i to ce
biti prvo javno predstavljanje te knjige. Zvanicno ce biti promovisana
za jedno dve-tri nedelje u Beogradu.
RFE
Mislim da su ljubitelji interneta imali
prilike da vide neke njene delove u cyber-izdanju.
KANJEVAC
Imaju još uvek. Ta poema se može citati
na internetu. Svakog meseca naš web-master postavlja po jedno novo poglavlje.
Mislim da je peto ili šesto poglavlje poslednje postavljeno, a poema ih
ima ukupno 20.
RFE
Koja je adresa?
KANJEVAC
Adresa je www.akademia-books.com. Znaci,
to je taj home page na kojem se poema može videti u delovima.
RFE
O cemu se radi?
KANJEVAC
Vec sam odgovarao na to pitanje. Teško je,
narocito kada je rec o poeziji, odgovoriti na pitanje o cemu se radi,
šta je pisac hteo da kaže. To je jedna ljubavna prica u eksterijeru saveremenog
Beograda, na kraju ovog našeg 20. veka koji je bio zanimljiv, u kojem
su najlepše ideje umirale u najvecim mukama, kao što znamo. Ona je u isto
vreme i prica o toj nekoj ljubavi i prica o savremenom Beogradu. Pisana
je u prolece '98. godine i ima neku zanimljivu atmosferu Beograda devedesetih.
Sad se sve potpuno promenilo. Više ne osecate tu neku neuroticnost i sumornu
stvarnost. Medjutim, toga u toj poemi ima i ona je podjednako i prica
o Beogradu, koliko i o ljubavi.
RFE
Jesu li pesnici demode danas u Srbiji?
KANJEVAC
Pa, ne samo u Srbiji, ja mislim da su pesnici
de mode u principu. Mislim da je biti pesnik zanimanje kao što su oni
stari zanati, da je to nešto što zvuci kao prevazidjeno. Medjutim, možda
nikad više nije imalo smisla baviti se necim što ima trajnu vrednost nego
sada, kada ništa ne traje duže od pola sata. Sve je u životu neverovatno
kratko, sve je ubrzano i sve se odvija suludim tempom, pa možda baš sad
ima smisla pisati nešto što treba da se cita sporo, da traje dugo, da
se nigde ne žuri. Što se, da kažem pateticno, piše za vecnost, dakle cini
da vaš život ima smisla, sem što vam se dešava nešto tako prolazno. U
tom smislu mi se cini da je, možda, baš sad važnije biti pesnik nego ikad
pre. Pesnici su sad kao astronauti, rade neki posao van vremena i prostora,
nešto što važi za sva vremena. U tom smislu se osecam zaista ekskluzivno,
ako se tako može reci. Mislim da se svi pesnici osecaju tako u ovom trenutku
i to ne samo na ovom prostoru nego u celom svetu.
RFE
Imam utisak da trenutno, u stvari par godina
unazad, nema pesnika koji privlaci više pažnje javnosti od Vas. Da li
Vas to iznenadjuje?
KANJEVAC
Bio sam prijatno iznenadjen prošle godine
na seriji književnih veceri koju sam imao u vecim gradovima Srbije, jer
je poseta bila mnogo bolja nego što sam ocekivao. Medjutim, ja imam nekoliko
vrsta citalaca. To su ljudi koji su slušali moje emisije na radiju i neke
rock'n'roll pesme, citali knjige i tako dalje, pa se onda skupi dosta
ljudi iz tih raznih oblasti koji dodju iz svog nekog razloga, da malo
sede i slušaju pesme. Teško mi je da odgovorim na to pitanje. Ne znam.
Ja možda imam malo moderniji pristup marketingu, ako je ta rec uopšte
spojiva sa poezijom, jer mislim da poezija i reklama nikako ne idu zajedno.
Ali, cini mi se da su svi oblici predstavljanja poezije i književnosti
uopšte, kod nas na medijima toliko staromodni da su sve te emisije jako
dosadne. To kao da je napravljeno da odbije ljude od citanja i od književnih
veceri.
Ja sam radio sasvim drugacije. Prvo, idem
sam na književne veceri. Drugo, najavim svoje književno vece i onda ljudi
tamo dodju. Možda je zato to tako dobro poseceno. Moja prethodna knjiga
je, recimo, prodata za samo nekoliko meseci i vec je sad objavljeno drugo
izdanje.
RFE
Da podsetimo, to je zbirka pesama "Kao
ruka niz vrat kontrabasa".
KANJEVAC
Da. A, evo, ova nova poema je objavljena
u dva izdanja odmah na pocetku. U normalnom i u bibliofilskom izdanju
koje je uradjeno više onako ekskluzivno, u samo 100 numerisanih primeraka.
Mislim da je to komunikativna poezija, da ce imati svoje citaoce. Pisana
je u konverzacijskom tonu.
Ako imate pesmu, mislim da nije problem
imati citaoca. Mislim da je veci problem da ljude zainteresujete za to
što radite. Jer, pesnici obicno nemaju talenta za komunikaciju nego misle
da je dovoljno da covek sedne i da napiše. Medjutim, problem sa knjigama
je što knjigom morate da se bavite tek kad je objavite. E, u tom nekom
drugom delu sam se ja malo više trudio od ostalih, i to ima odjeka kod
citalaca. Mene bi radovalo kada bi od toga imali koristi i neki drugi
ljudi, jer mislim da to, ako sam samo ja u pitanju, nije nekakva velika
korist.
RFE
Dugo živite u Beogradu i o njemu pišete,
a rodjeni ste u Sjenici, dubokoj provinciji, tako da ste u prilici da
posmatrate Srbiju sa dve dioptrije. Mislite li da je došlo vreme demetropolizacije
Srbije?
KANJEVAC
Mislim da je Srbija demetropolizovana poslednjih
godina najviše što je moguce. Mislim da je Beograd grad koji je najteže
podneo ovo vreme, ne samo zato što je bio po definiciji kosmopolitiski,
internacionalisticki i što je razmišljao drugacije nego što razmišljaju
manja mesta, nego i zato što je Beograd pravljen po meri jedne bivše države
koje više nema. On je u sadašnjoj Srbiji prevelik grad i zato se tako
teško prilagodio svim promenama koje su se dešavale poslednjih godina.
U tom smislu, mislim da je teško govoriti
o demetropolizaciji u zemlji u kojoj se svako sa svakim poznaje. Ne verujem
da uopšte postoji metropola u Srbiji. Nekad se govorilo da je Beograd
jedini veliki grad na Balkanu. Ja mislim da sad više ni Beograd nije to.
Mislim da Beograd odavno nije ono što je nekad bio i da se sad to vreme
teško može nadoknaditi. A, u principu, ako ne postoji centar sveta, teško
može da postoji centar Jugoslavije ili Srbije. Sve je sad svedeno na isto.
Ako imate dobar mobilni telefon, možete i tamo kod mene, na Pešterskoj
visoravni, da se osecate kao što se oseca neko u Njujorku, ili Parizu,
ili na nekom drugom kraju sveta.
RFE
Nadate li se da ce posle poslednjih promena
Srbija i Beograd izaci iz sivila u kome su bili do sada, da ce ponovo
procvetati hiljadu cvetova, ili ce se jedno sivilo samo zameniti novim,
tehnološkim?
KANJEVAC
Pa, ne znam. Bio sam bio u Rusiji pocetkom
devedesetih godina, kad se tamo dogadjalo otprilike isto ovo što se sada
dogadja u Srbiji. Dakle, imate jednu fantasticnu demokratizaciju, mnogo
novih novina, programa, radija, televizija, imate novu demokratiju, ali
imate i potpuno propalu ekonomiju. Dakle, te dve stvari su povezane. Teško
cemo mi ove druge probleme rešiti, a što se tice demokratizacije, to ce
ici nekako lakše.
Kad je sivilo u pitanju, najvažnije sivilo
je ono koje osecate u ljudima, koje imate u atmosferi, a ne sivilo na
ulicama. Mislim da je to prvo sivilo vec na neki nacin nestalo - imate
osmehe na ulicama, imate dobro raspoložene ljude, imate promenu raspoloženja
koja se vidi na svakom koraku. Što se tice ekonomije i nekih drugih stvari,
to ce sigurno da potraje duže. Medjutim, ljudi su ovde spremni na to i
nece biti nikakvih problema da se taj proces odvija normalno.
RFE
Bez obzira što nema struje?
KANJEVAC
To uopšte nije važno. Niko ni ne razgovara
o tome na nacin kao da je to neki veliki problem nove vlasti. Svi znaju
da ne može biti struje ako nešto crkne odjedanput. To samo služi za nerealno
radovanje ovih koji su pali sa vlasti.
RFE
Inace se narod navikao?
KANJEVAC
Narod je svestan i zašto nema struje i da
je ne može biti odjednom u ogromnim kolicinama, kao što ne može biti ni
nekih drugih stvari. Sa strujom je problem što su neki lideri DOS-a, iz
G17, dva-tri dana za redom obecavali da ce stici sutra u devet pre podne,
recimo, a ona uopšte nije stizala. To je posledica i prevelike ambicioznosti
i politickog neiskustva. Medjutim, niko nije obecao struju ni tokom izbora,
ni odmah posle izbora. Dakle, mislim da ljudi ovde i ne ocekuju blagostanje
odjednom. Ono što je najviše smetalo - otklonjeno je, i mislim da ce sve
druge stvari doci same po sebi.
RFE
Ipak, postoji li nešto što Vas je neprijatno
iznenadilo?
KANJEVAC
Naravno. Vi sada imate ljude koji normalno
razgovaraju, koji normalno komuniciraju, koji govore bez straha. Uporedo
sa tim imate jednu neverovatnu prevrtljivost, za koju niste mogli da verujete
da ce da se pojavi. Recimo, najoštriji kriticari bivšeg režima su neki
njegovi raniji najdosledniji izvršioci. Najviše u kritici Miloševica prednjace
njegovi najbliži saradnici. Evo, nedavno sam citao u novinama intervju
sa Bogoljubom Karicem koji kaže da smo bili žrtve jednoumlja, da su ga,
ne znam, reketirali i tako dalje. Sve što je mogao da kaže i pre dve godine,
ali se nije setio, nego je sad baš našao trenutak da to saopšti.
Dakle, mislim da je to konvertitstvo prevazišlo
svaku meru, iako sam to isto gledao kad je ova, sada vec bivša vlast dolazila,
kada su neki ljudi iz internacionalizma, nekog liberalnijeg komunizma
odjedanput prerastali u nacionaliste. Ne znate da li je to iz interesa
ili iz nekog uverenja koje je rezultat oslobodjenih emocija. E, tako sad
vidite te iste ljude, kako od najglasnijih zagovornika dosadašnje vlasti
postaju demokrate, hvale ove opozicione lidere i tako dalje. Na kraju
shvatite da to možda i nije pitanje politike, vec pitanje neceg dubljeg
u našem nacionalnom ili balkanskom bicu, o cemu bi trebalo ozbiljno razgovarati.
Oni misle da cemo mi to sve posmatrati kao nešto normalno.
RFE
Pa, možda oni zaista misle da je to normalno?
KANJEVAC
Ne znam. Ako misle, to je onda još gore.
Tek to onda treba da bude razlog za razgovor. Dakle, mislim da naš osnovni
problem nije politicki. Mislim da je naš problem negde u našem mentalitetu,
u nekim naslagama iz prošlosti. To su uzroci naših problema, a ne jedan
politicar i rezultat njegove vladavine.
Mislim da bismo morali time više da se bavimo.
Sada to neki zovu jednom ružnom recju - denacifikacija. Ja mislim da je
to grozna i odvratna rec koja podseca i na demobilizaciju i na druge slicne
izraze. Trenutak je da malo ozbiljnije razmislimo o uzrocima, a ne o posledicama.
Mislim da je citava ta vlast bila posledica, a ne uzrok naših problema.
RFE
Slušate li Radio Slobodna Evropa?
KANJEVAC
Mislim da je Radio Slobodna Evropa uvek
dobijao slušaoce kad se kod nas situacija pogoršavala. Kao i Radio B92,
kao i neke novine kojima je skakao tiraž onda kad su, da ne kažem, uzletali
avioni. Mislim da ce i Slobodna Evropa sada imati problem kakav imaju,
recimo, "Danas", "Blic" ili "Glas". Treba
zadržati onaj broj slušalaca koji su u medijskom mraku ukljucivali Slobodnu
Evropu da saznaju šta se, ustvari, dogadja. Vi sad možete da saznate šta
se dogadja na svakom radio ili televizijskom programu u Beogradu. Znaci,
morali biste da imate još neki razlog, pa da se setite Slobodne Evrope
sad kada je, što kažu, došla demokratija, mada je to glupo reci.
RFE
Koji bi to razlog, po vašem mišljenju, mogao
da bude?
KANJEVAC
Ne znam. Možda razgranata dopisnicka mreža
Slobodne Evrope, koju mislim da nema nijedan radio ovde, a narocito ne
televizija, može da pomogne da veliki broj ljudi sa ovih prostora sluša
taj program, ako bi razlog za slušanje bio kvalitet programa sam po sebi,
dakle bez obzira na politicke dogadjaje u regionu, i ako bi program bio
malo manje politicki obojen. Jer, mislim da su ljudi isuviše umorni od
politike, barem ovde u Jugoslaviji, i imaju potrebu da gledaju i slušaju
nešto što ih odmara od pritiska kojem su bili izloženi poslednjih godina.
RFE
Gde je mesto Radomana Kanjevca u vremenu
koje dolazi?
KANJEVAC
Ja sam uvek bio covek koji je imao problem
da nadje svoje mesto, jer sam pokušavao da ne pripadam ni politickim strankama,
ni pokretima, ni stranama? Uvek sam bio nenamerno neprilagodljiv i nisam
mogao da nadjem mesto. Sada je došla ta nova vlast i ja sve više osecam
kako im nalazim neke mane koje, ustvari, covek ne bi trebalo da im traži.
Medjutim, ljudi su takvi po prirodi. Skoro
da pocnu da se solidarišu sa ovima koji su otišli, jer imaju potrebu da
stalno budu u nekoj opoziciji. U svakom slucaju, ne vidim sebe na nekom
urednickom mestu u radiju, jer to me uopšte ne zanima. Prihvatio sam tu
obavezu jer mislim da nisam imao pravo u tom trenutku da odbijem, ali
cu se najviše baviti svojim knjigama, jer je to nešto što mi pricinjava
veliko zadovoljstvo. Od toga nemam neke koristi, što je, na neki nacin,
moralno superiorna pozicija, svakako superiornija nego kad radite nešto
od cega imate direktnu dobit.
RADOMAN KANJEVAC, PESNIK
SA ROKERSKIM BEKGRAUNDOM
PRIRODNO JE BITI U OPOZICIJI
Iako je svojevremeno samoironicno tvrdio
"kako je teško biti kamen, kako je lako biti pesnik", Radoman
Kanjevac ne samo svojom poezijom, vec i višemesecnim turnejama organizovanim
po principima etabliranih rokenrol institucija, trudi se da vrati poeziji
himnicnost, za kakvom je žalio Voja Despotov ili estradnost (bez pežorativnog
prizvuka ovog termina) u maniru Mike Antica ili Arsena Dedica. Kad svoje
zbirke "Otvoreno pismo", "Kao rukom niz vrat kontrabasa"
ili najnoviju poemu "Mislim da ne znaš s kim imaš posla, mala"
ne promoviše širom zemlje i po varošima gde su simboli za poetsku rec
i dalje ostali Filip Višnjic, NJegoš ili Branko Copic, sa citaocima komunicira
preko Internet adrese: http://www.akademia-books.com.
Krajem osamdesetih godina autorskim emisijama
na Radio Beogradu "Niko kao ja", "Prodor" i "To
je samo rokenrol", potom kao urednik legendarnog "Indeksovog
pozorišta" (dok ga akteri nisu pretvorili u beningnu tezgarošku formu)
ili glavni covek prvog nezavisnog televizijskog OK kanala , politicki
je obrazovao medijske konzumente, pripremajuci teren za potonje opozicione
opcije i stranke.
-Stihovima "Ostacu ovde dok ne odeš
/ Spreman sam na sve / Ništa me ne može pokolebati / Nemoj da brineš za
moju vernost / Ne misli da cu se promeniti"/ iz zbirke "Otvoreno
pismo" još 1994. oslobodio si se Miloševica kao fiksacije. Medjutim,
za razliku od mnogih nisi oboleo od prvoborackog, postoktobarskog sindroma.
-Mislim da je Milosevic više bio fiksacija
naše opozicije nego nas takozvanih nezavisnih intelektualaca,u koje sam
neskromno sebe ubrajao ne samo u vreme Miloseviceve vladavine nego i danas
kad se to cini podjednako neobjasnjivim kao i pre oktobarske revolucije.
Opozicija je godinama toliko bila opsednuta Milosevicem da su njeni osnovni
postupci uglavnom bili diktirani njegovim potezima.Tek je pojava Otpora,koji
je citavu piramidu jedne tragikomicne vlasti izlozio podsmehu,doprinela
da se i opozicija oslobodi fascinacije Milosevicem.Ta knjiga "Otvoreno
pismo" jeste na neki nacin moj mali,licni dijalog sa njim,ali nisam
je pisao zbog sebe nego upravo zbog nekih drugih ljudi,da bih pokazao
da se moze napisati i takva knjiga u vreme najveceg jednoumlja i represije.
Sto se tice pesme "Ostacu ovde dok ne odeš" i prvoborackog,
postoktobarskog sindroma mogao bih da ti ispricam jednu anegdotu iz "naprednog
revolucionarnog pokreta". Glumci Bane Vidakovic i Ljubivoje Tadic,
koji govore neke moje pesme u jednoj svojoj predstavi, zamolili su me
4.oktobra uvece da sutradan procitaju tu pesmu na mitingu ispred Savezne
skupstine. Kad je priredba pocela, scenario,medjutim, niko više nije poštovao
pa je pesma,na zalost,ostala neprocitana.Za tu poruku vise nije bilo potrebe.
-Iako si pisao "Sloboda je teza nego
ropstvo, mislima je tesno u slobodi" nakon prve zbirke okrenuo si
se prevshodno ljubavnoj poeziji. Da to protumacim kao odstupanje u svojevrsni
eskapizam?
-Ljubav je ponekad najbolji izlaz iz teskih
situacija kakva je bila i ona u kojoj smo se nalazili te 1999.godine kad
je izasla ta knjiga koja je i svojim naslovom,na neki nacin,simbolizovala
ne samo moje licno nego i neko nase sveukupno stanje. Ta je knjiga samo
u prvoj godini svog postojanja dozivela dva izdanja sto je dokaz da te
lirske, sentimentalne pesme u jednom teskom vremenu nisu bile potrebne
samo meni,nego i velikom broju drugih ljudi koji,kao po nekom pravilu,u
teskim vremenima osecaju potrebu za neznoscu i sentimentalnim, ljubavnim
pesmama.To je bio osecaj koji me nije izneverio i to je bila knjiga koja
je,u smislu nekog prociscenja i oslobadjanja,meni znacila vise nego bilo
koja druga.
- Tesko je povezati tvoj robustan rokerski
bekgraund asafalta sa poemom, koju kao romanticarsku formu pre predmet
izucavanja istoricara knjizevnosti i postovaoca Branka Radicevica.
-Uskoro ce i rokenrol postati predmet izucavanja
istoricara knjizevnosti jer se najbolje pesme koje su napisane u dvadesetom
veku ne nalaze u knjigama nego na gramofonskim plocama.S druge strane,kad
je klasicna poezija u pitanju, dovoljno je setiti se Eliotove "Puste
zemlje" ili " Paundovih "Kantosa",da ne govorim o
"Stanici u pustinji" Josifa Brodskog i zakljuciti da su poeme
verovatno najbolje sto je u klasicnoj poeziji napisano u proslom veku.U
sirem istorijskom kontekstu poema je cak i Sveto pismo,da ne govorim o
"Ilijadi" i nekim drugim delima koja predstavljaju osnovu evropske
knjizevnosti.Ova moja poema koju ne volim da zovem poema,jer mi se cini
da je ta rec poslednjih godina pomalo potrosena,dakle ta malo duza pesma
ima i u svom naslovu i u tekstu nesto od rokenrola u sebi,ona je mozda
neki spoj klasicne poetske forme i neobicnog nacina razmisljanja,jedna
rapsodicna ljubavna prica u enterijeru savremenog Beograda,na kraju tog
naseg vec pomalo zaboravljenog dvadesetog veka cijem smo se kraju vise
radovali nego pocetku novog milenijuma.
-Samoironicno si svojevremeno tvrdio "Kako
je tesko biti kamen, kako je lako biti pesnik", ali se vec godinama
trudis da poeziji vratis himnicnost, sto bi rekao Voja Despotov ili estradnost
(bez pezorativnog prizvuka ovog termina) u maniru Mike Antica ili Arsena
Dedica.
-Nema nikakve ironije u tom stihu o pesniku
i kamenu.Tu sam pesmu napisao pre nekoliko godina u Atini,sa pogledom
na Zevsove stubove, razmisljajuci o tome sta je sve morao da prezivi taj
kamen da bi danas izgledao tako velicanstveno.Ponekad je teze preziveti
nego poginuti.
-Dok si jesenas na brojnim knjizevnim vecerima
govorio da je "Srbija, ta stara frajla, napustena od sveta, udavaca
u najboljim godinama, celim telom oslonjena na proslost, kao basista na
kontrabas, uspavana grmljavinom topova", "desio se bager".
cini li ti se da je "frajla" postala vitalnija ili samo promenila
sminku?
-Za damu u ovim godinama,bez miraza,sa ovolikim
brojem udvaraca, ni promena sminke nije mala stvar.Ta pesma je napisana
u prolece devedeset osme,a cini se kao da je pisana ove jeseni,tako da
imam utisak da je tek sad dosla "na svoje",nakon svih ovih dogadjaja.Slusajuci
neke njene delove jedna fina gospodja u Subotici mi je rekla da ima utisak
da je ta poema pisana ovih dana.Bila je veoma iznenadjena kad sam joj
rekao da je ta knjiga pisana pre dve i po godine,ne samo pre oktobarskih
dogadjaja nego cak i pre bombardovanja.Ta dijagnoza mi se i u to vreme
cinila dosta ubedljivom,a sada bih,sudeci po tvom duhovitom pitanju i
razgovorima na nekim knjizevnim vecerima,od nje morao i da se branim.Neke
delove te poeme bih sad mozda napisao bolje ili gore,ali taj bih ostavio
isti.
-Smatraju te jednim od "krivaca"
za trovanje jugoslovenskog medijskog prostora, jer si kao glavni urednik
OK kanala Miloradu Vucelicu otkrio "nepodnošljivu privlacnost ekrana"
- Taj omladinski TV kanal (OK kanal) emitovan
je u maju 1989.godine i bio zabranjen posle samo mesec dana ne zato sto
je trovao medijski prostor vec zbog toga sto je bio potpuno disonantan
u odnosu na preovladjujuci ton svih tadasnjih medija koji su u to vreme
sirili nevidjeni optimizam i propagandu pred miting na Gazimestanu.Bilo
bi nepravedno kad se govori o tom programu da se se pomene Vucelic,a da
se ne pomene Rambo Amadeus,Peca Popovic, Filip Mladenovic i mnogi drugi
ljudi koji su radili na tom programu na kome se,godinu dana pre osnivanja
prve opozicione stranke pojavio bezmalo svako ko ce biti neko ime i prezime
u buducoj visestranackoj Srbiji,ukljucujuci Milovana Djilasa,Kostu Cavoskog,Dobricu
Cosica,Vojina Dimitrijevica,Matiju Beckovica i mnoge druge ljude.Ovo sto
danas rade mnoge oslobodjene beogradske televizije(ukljucenje gledalaca
u program,provokativni gosti,novi pogled na stare dogadjaje,vox populi)mi
smo na isti nacin radili te 1989.godine i kad to gledam ja se osetim nekako
tuzno jer imam utisak da nastavljamo tamo gde smo stali pre dvanaest godina,a
u medjuvremenu smo izgubili najbolje godine zivota.Mozete misliti kako
je takav jedan program bio gledan u prolece 1989. kad je jos postojao
Berlinski zid, Savez komunista, i jedna u Srbiji monolitna vlast sa mladim,ambicioznim
predsednikom cija se fotografija smesila sa svakog motornog vozila u Srbiji.Sto
se Vucelica tice,nemam nikakvu obavezu da ga branim od bilo kakvih napada,
ta televizija zabranjena je zbog njegove emisije,a on se nije oglasio
nijednom recju u njenu odbranu,medjutim on je bio i ostao dobar novinar
koji je poznavao teme koje smo zeleli da otvorimo u tom trenutku,u nasoj
vecernjoj kontakt emisiji "Strogo poverljivo",mi smo ga angazovali
i mislim da nismo pogresili.
-Nameravaš li da možda prirediš koncert
humanitarnog tipa u korist egzistencije svoga bivšeg benda "Galija",
koja je nakon tvog odlaska - kako si ti govorio postao jednopartijski
bend - ali gubitnicke opcije.
-Mislim da su oni,nakon svih ovih dogadjaja,konacno
dosli u poziciju koja je prirodna za jedan rok bend,da budu opozicija.
Steta je sto taj polozaj nisu promenili svojom voljom nego je istorija
morala da ih vrati na mesto u kome ce se osecati prirodnije nego na nekom
mitingu ili socijalistickom koncertu..Oni su sada dosli u poziciju gubitnika
koji ce poceti da pisu pesme umesto da cekaju humanitarnu pomoc.Mislim
da ni oni ni njihovi politicki protivnici jos nisu svesni koliko je to
dobro za njih.Jer,kad vidim one dobosare u spici ispred TV dnevnika ili
buduceg ministra za kulturu kako reklamira kozne jakne ne preostaje mi
nista drugo nego da zakljucim kako se istorija ponavlja i osetim ne samo
sazaljenje za njihovu sudbinu, nego i malo simpatija za taj sentimentalni
sastav koji je ponekad pevao i neke moje stare pesme.
Miladin Lazovic
ETIKA U ŽIVOTU VAŽNA
JE KOLIKO I ESTETIKA U PISANJU
''Mislim da u vremenu u kojem ništa
ne traje duže od pet minuta sve više ima smisla pisati nešto sa ambicijom
"da se to cita sporo i sa uživanjem. Pisati poeziju danas predstavlja
najveci luksuz koji covek može da zamisli. Osecam se u tom smislu povlašcenim
kao astronaut'', kaže Radoman Kanjevac, cija se cetvrta knjiga poezije,
poema Mislim da ne znaš s kim imaš posla, mala (Prometej, Akademia books)
pojavila u knjižarama usred tekucih burnih istorijskih dogadaja. U ogranicenom
tiražu izašlo je i ukusno bibliofilsko izdanje ove knjige koju je opremio
prof. Rastko Ciric.
Pocetkom osamdesetih radi kao urednik Indeksovog
radio pozorišta, zatim kao novinar i urednik važnih radio emisija Prodor,
Niko kao ja i To je samo rokenrol, koja je sve do danas opstala na Drugom
programu Radio Beograda. Bio je i urednik kratkotrajnog televizijskog
OK kanala koji je prelomio medijsku scenu Jugoslavije, i tekstopisac grupa
Galije na jedine njene tri i po smislene ploce. Objavio je tri zbirke
pesama: Reci za pevanje (1995), Otvoreno pismo (1995), i Kao ruka niz
vrat kontrabasa (1999). Ide na turneje na kojima govori svoje pesme, i
ima internet sajt www.akademia-books.com. Njegova poezija je topla, licna,
iskrena i istinita, a Kanjevac je pesnik na svojoj strani.
Kako je prvi deo razgovora uraden neposredno
pred burna istorijska dogadanja, vremenom se politika selila iz redova
medu redove, a u redovima ostajala samo prica o poeziji i pesnicima. (Možda
je trebalo obrnuto - prim.).
U vreme mracnih pesnika za koje se teško
može reci o cemu zapravo pevaju, tvoje pesme su adresirane, konkretne,
pevane ''konverzacijskim tonom'', kako ti kažeš, i u tom smislu prilicno
anahrone.
Ovde se pesnik najcesce doživljava kao zagonetni,
pateticni gubitnik, a poezija se mistifikuje i doživljava kao nešto metaforicno,
nejasno i najcešce veoma pateticno. Medutim, poezija može biti i necije
ime i prezime. Izvesna lakoca moje poezije je možda posledica teškog vremena
u kojem živimo, jer u ovakvim vremenima ljudi imaju potrebu i da pišu
i da citaju stvari koje nemaju težinu onoga što nas okružuje i konfuziju
okolnosti u kojima živimo.
U knjizi Mislim da ne znaš... koja je upravo izašla, ima rokenrola, Beograda
i naših mucnih istorijskih poraza, koji zajedno cine okvir nežne ljubavne
price.
Da, ona je više jedna rokenrol balada nego
što je klasicna ljubavna poema. Ja je doživljavam više kao jednu bonus
knjigu, kao dodatak mojim ranijim zbirkama pesama, pre svega zato što
je u pitanju samo jedna pesma, doduše veoma rapsodicna i duga. Mislim
da tom tvom utisku najviše doprinosi i ta neka prepoznatljiva ikonografija
Beograda devedesetih koji bi, sa tim svojim dotrajalim fasadama, polumracnim
ulicama, bolje mogao da posluži kao kulisa za neki stari film nego za
stvarni život. Taj grad koji je pravljen po meri jedne bivše države nije
uspeo da se prilagodi novim okolnostima i postao je poslednje mesto na
kugli zemaljskoj gde bi covek poželeo da mu deca rastu i sticu predstave
o svetu i ljudima. Nijedan grad u sadašnjoj Jugoslaviji poslednjih godina
nije predstavljao svoju suprotnost kao što je Beograd predstavljao karikaturu
nekadašnjeg Beograda. I nigde ljudi nisu bili tako sebicni, nezahvalni,
nervozni i nepodnošljivi. A što se tice rokenrola mislim da je on u naše
vreme bio ono što je u prošlom veku bio marksizam sa svojom ''kitikom
svega postojeceg''. Danas se možda zove Otpor. To je taj ''hod po ivici
brijaca'', veština provokacije, kako bi Koja rekao ''svida mi se da ti
ne bude prijatno''. Rokenrol je, ako ni zbog cega drugog, zaslužan što
se najlepše pesme XX veka ne nalaze u knjigama, vec na gramofonskim plocama.
Kod nas pocasno mesto u tom smislu zauzima Džoni Štulic, svakako najiskreniji
pesnik medju našim rok muzicarima.
Imaš i pesmu posvecenu Štulicu, u kojoj parafraziraš refren junaka jedne
njegove pesme - ''nijedno mesto na svetu se ne zove dom''. Inace dosta
stihova i slika u tvojim pesmama su citati ili parafraze rokenrol pesama.
Kad sam imao književno vece u Kraljevu prošle
godine, odredili su jednog pesnika da kaže nešto o mojim pesmama pre nego
sto ja pocnem da govorim. On se covek lepo pripremio, procitao knjige,
vidi se da mu je stalo da to bude kako treba. Najpre me je pola sata hvalio,
a onda, kaže, ipak ima neke sitne zamerke. Recimo, stih "nijedno
mesto na svetu se ne zove dom" ima polazište u pesmi Slobodana Rakitica
"Svet nam nije dom". Kad je on završio ja sam mu zahvalio na
izlaganju, ali mu kažem da taj stih nema nikakve veze sa Rakiticem, niti
sam citao tu pesmu, iako cenim Rakiticevu poeziju. Osim toga, "svet
nam nije dom" ima sasvim suprotnu poruku od moje pesme. On me gleda,
onako, kao dete koje pokušava sa osmehom da prikrije neku sitnu nepodopštinu.
Ja imam nesporazum sa tipovima koji sve znaju o Rakiticu, a nikad nisu
culi za Štulica i Stublica. Za razliku od njih mojim citaocima nije potreban
Rakitic da bi razumeli tu pesmu.
U kojim koordinatima se krece tvoj književni senzibilitet.
U decembru 1995. sam u jednom intervjuu
na slicno pitanje odgovorio da volim jednu ne mnogo poznatu poljsku pesnikinju
koja se zove Vislava Šimborska. Ta pesnikinja je vec sledece godine dobila
Nobelovu nagradu. Dakle, volim tu pesnikinju ne samo zbog njene poezije
nego i zbog njenog skromnog života i moralnog stava bez kojeg mislim da
ne može da postoji pravi pesnik. Verujem da samo moralan covek može biti
pesnik i da je etika u životu važna koliko i estetika u pisanju. Na primeru
Šimborske može se videti i koliki je znacaj prevodioca za poeziju i sudbinu
pesnika. Da nije bilo Petra Vujicica koji je tako dobro preveo njenu knjigu
"Svaki slucaj" i Biserke Rajcic koja je kasnije prevela i druge
njene pesme mi bismo tu pesnikinju otkrili tek pošto je dobila Nobelovu
nagradu.
''Covek je ono što je mislio o sebi kad je bio mlad'', kažeš u jednoj
svojoj pesmi.
Da, ja stvarno mislim da starost nije mudrost,
da je starost secanje na mladost. Mislim da si najozbiljniji i najpametniji
sa 17-18 godina i da kasnije u životu samo ponavljaš i potvrdjuješ svoje
predstave o životu i svetu odredjene, u dobroj meri, tvojim karakterom.
Mislim da se covek ne menja sa godinama i da u sebi uvek nosi pecat svoje
mladosti kao što nosi bolest ili znak u horoskopu.
U pesmi Peter Handke dolazi u Beograd govoriš o necistoj savesti Srba
koju su ovim povodom oni pokušali da operu.
To je pesma o nama, a ne o Handkeu. Mislim
da je Handke u jednom prljavom i nepotrebnom ratu odabrao stranu koju
je bilo najteže odabrati. To je moralna pozicija koja zaslužuje poštovanje.
Držiš se po strani od književne caršije i institucija, pa verovatno zbog
toga si jedan od zaista retkih pesnika bez nagrade.
Sa našim književnim nagradama nije samo
problem u njihovom broju nego i u njihovom smislu,buduci da kriterijumi
prilikom odlucivanja o njima u najvecem broju slucajeva nisu pošteni.
To dovodi u pitanje ne samo žirije i osnivace nagrada nego i pisce, še
dovodi u pitanje pisce sa najviše nagrada. Posebna su prica te cuvene
medunarodne nagrade za koje niko nije cuo. Pokušajte da nadete na Internetu
nagrade koje je dobio taj naš pesnik cije najnovije prezime se bolje pamti
od naslova njegovih knjiga i necete uspeti jer su te nagrade kao i njegove
stipendije i turisticka putovanja osmišljene za domacu upotrebu i fasciniranje
klimaktericnih novinarki u redakcijama naših nedeljnika i casopisa. Naš
književni život je pun medunarodno priznatih, prevodenih i nagradivanih
pesnika cijih se pesama niko ne seca. Našom književnošcu poslednjih godina
upravlja jedna intelektualna mafija koja otvara festivale, piše recenzije,
deli nagrade, mešetari u medijima i izdavackim kucama. Ona je, poput svake
mafije, neraskidivim vezama povezana sa vlašcu i svesna da njena sudbina
zavisi najviše od sudbine vlasti. Oni su bili prvi zagovornici projekta
koji je doskorašnja vlast pokušavala da ostvari i oni ce biti njena poslednja
linija odbrane. I kad padne poslednji clan prave mafije oni ce u svojim
zavicajnim, guslarskim tonalitetima, žaliti za vremenima kad su pisci
bili i narucioci i izvršioci jedne politike.
Nebojša Grujicic
MISLIM DA NE ZNAS
S KIM IMAS POSLA,MALA
Sa Radomanom Kanjevcem razgovarali
smo u otmenom ambijentu suterenskog beogradskog kafea, umorni od jednog
gadnog novinarskog dana. Loše raspoloženje, medutim, ocigledno ne spada
u ozbiljne Kanjevceve neprijatelje - on mrzovolju neutrališe kao od šale!
Toj veštini ga je naucilo životno iskustvo. "Davno sam prestao da
preterujem u životu", rekao nam je Kanjevac, i žurnalisticka nervoza
išcilela je kao carolijom odnesena.
Neposredan povod za susret sa urednikom
Kulture na Drugom programu Radio Beograda bila je njegova cetvrta knjiga
poezije - poema "Mislim da ne znaš s kim imaš posla, mala".
Ovim pitkim stihovima prethodile su tri Kanjevceve pesnicke zbirke: "Reci
za pevanje", "Otvoreno pismo" i "Kao ruka niz vrat
kontrabasa".
-Dobra poezija je uvek kretanje po ivici
noža, balansiranje izmedu ironicnog i pateticnog. Ironija ume da prede
u cinizam, a tada se i sam pesnik oseti neprijatno, i to, jednostavno,
nije to. Jedna od glavnih opasnosti za poeziju krije se upravo u prirodnom
nagonu pesnikovom da pretera, da nešto isforsira. Pesma to ne trpi - da
bi uspela, mora da odiše merom. Sa prozom stvari drugacije stoje: Dostojevski
se možda citav sastoji iz preterivanja - kaže Kanjevac.
- Naš sagovornik nerado ulazi u dodatne
analize svojih stihova, pa tako izbegava da komentariše pasaž iz nove
poeme koji glasi: "Teški se miris poraza širi oko Srbije/covek razmišlja
da li da ode ili da se ubije". Pristaje, ipak, da kaže koju rec o
stihu koji nam sugeriše da je "promiskuitet porok kao i svaki drugi
- bolest provincijalaca u velikim gradovima".
Promiskuitet nikada nije zadovoljstvo. To
je samo uteha. Jeste menjanje žena i jurcanje za njima tipicno za provincijalca
koji se nade u velikom gradu i pokušava da izbori svoje mesto pod suncem.
Primetio bih, kad smo vec kod toga, da velike stvari pokrecu upravo provincijalci.
Medu velikim umetnicima naci cete ogromnu vecinu provincijalaca. Velike
poduhvate ostvaruju upravo ljudi koji ne žive u mestu u kojem su rodeni.
Pogledajte samo Dostojevskog, Tolstoja, Hitlera... iz egzistencijalnih
sukoba radaju se znacajne karijere. Sa cisto literarnog stanovišta, ono
što je loše za život, obicno je dobro za pisanje. Provincijalci se suocavaju
sa tom vrstom konflikta, moraju da "grizu" da bi uspeli. Volja
im je neumitni saveznik, i zato i - uspevaju.
Kanjevac je tokom druge polovine osamdesetih
saradivao sa poznatom niškom grupom "Galija". Kao tekstopisac
potpisao je mnoge hitove popularnog benda; njegova stihotvoracka "ceda"
su pesme "Skadarska", "Trube", "Seti se maja",
"Da li si spavala (da li si sanjala kako se ruši Avala)", "Sloboda",
"Kad me pogledaš"... Iz rokenrola je pocetkom devedesetih izašao
osetivši da su mu "ti okviri postali pretesni".
- Kad pišeš tekstove za rok pesme, postoji
sijaset ogranicavajucih faktora: melodija, pa potreba da se to proda u
velikom broju primeraka - što podrazumeva izvesnu dozu banalnosti, a limitira
te i licnost osobe koja ce tu pesmu pevati; moraš da napišeš nešto što
ce njemu, ili njoj, pristajati. Pesma je, da kažem i to, uvek bolja kad
prvo nastane tekst. Kad pišeš stihove na gotovu kompoziciju, u startu
si ogranicen do te mere da gledaš kako da sve skockaš i, naprosto, ne
možeš da pružiš maksimum - objašnjava Kanjevac. Bez naglašenog sentimentalizma,
ali sa otvorenom, muškom nostalgijom, 41-godišnji "srpski Nabokov"
(poema "Mislim da ne znaš s kim imaš posla, mala", po recima
samoga autora, prati odnos vec sredovecnog muškarca i tek stasale adolescentkinje,
Lolite na beogradski nacin) prica o staroj, teritorijalno velikoj Jugoslaviji,
"naucnofantasticnoj zemlji koja je svojim žiteljima omogucavala naucnofantastican
pogled na svet".
-U toj zemlji moral nije bio tržišni, komercijala
nije diktirala nacin razmišljanja i življenja. Mi smo pripadali rok kulturi
i osecali snažne veze izmedu rokenrola i komunizma - bilo je tu identicnih
ideja i manira, poput kosmopolitizma, kritike zastarelih vrednosti i klišea,
prezira prema konzervativizmu. I devedesete smo docekali cvrsto uvereni
da cemo imati hrabrosti i potencijala da promenimo svet. A onda su nas,
jednostavno, babe i dede oduvali glasackim listicima.
Pesnik i novinar, koji kaže da i kod književnika
i kod "sedme sile" nailazi na odbojnost i zavist, "zato
što ljudima ne odgovara kad ne mogu da te svrstaju tamo gde oni misle
da bi trebalo", svojevremeno je studirao žurnalistiku na Fakultetu
politickih nauka i smatra da mu stecena saznanja i danas predstavljaju
dragoceni "bekgraund":
- Napustio sam studije kada su mi do kraja
bila ostala još dva ispita sa trece i cela cetvrta godina, ali sam izvukao
barem jedno vrhunsko iskustvo: na tom faksu vrlo brzo ukapiraš da se sve,
ali zaista sve što može da se desi u politickom životu jedne zemlje, vec
negde desilo, i to više puta, u razlicitim epohama i na raznim meridijanima.
Ovo što mi doživljavamo poslednjih desetak i više godina, na razlicitim
mestima i sa drugacijim akterima dogadalo se ko zna koliko puta. S obzirom
na to da sam, studirajuci, posebnu pažnju posvetio istoriji politickih
teorija, prosto nisam imao razloga da svakodnevicu minule decenije primam
sa takvim emocijama i zgražavanjem poput onih kojima je sve to padalo
na glavu kao svetsko cudo, kao nešto što nigde i nikada nije videno -
kaže u razgovoru za BONI magazin Radoman Kanjevac, pesnik koji se bori
za svoj status umetnika pisane reci, verujuci da se tako bori za poeziju
samu, diskretni balkanski zavodnik i - da ne komplikujemo - jedan sjajan,
tolerantan i staložen tip sa kojim je pravo uživanje pricati.
Vladimir D. Jankovic
NISAM BUNTOVNIK
Borba,02.12.1995.
Radoman Kanjevac,jedna od najupecatljivijih
pojava u domacem rokenrolu,covek koji je,kako to vole da kažu,sa grupom
Galija pokazao da se sa rokerima može stvoriti stav,urednik emisija Indeksovo
radio pozorište,Prodor,Niko kao ja,tvorac televizijskog OK kanala,koji
je nagovestio politicke i druge pluralizme na ovom protoru,zagovornik
je stava da svako vreme ima svoju muziku.
Posle nešto dužeg cutanja opredelio se da
mu je vreme za poeziju.Objavio je u Proeteju svoju prvu pesnicku zbirku
Otvoreno pismo.Recenzent ove klnjige Matija Beckovic je preporucuje kao
lirsku autobiografiju.Pitamo Kanjevca vidi li je i on tako.
-Kao što je svaka knjiga,u izvesnom smislu,otvoreno
pismo citaocu,tako je i svaka knjiga pesama lirska autobiografija pisca,otkrivajuci
cesto,izmedju redova,cak i ono što je pesnik pokušao da sakrije.Taj autobiografski
element je izgleda u ovoj knjizi veoma upadljiv,cim je Matija to zdvojio
kao njenu glavnu karakteristiku.On je cak predložio da sve pesme u knjizi
objavim hronološkim redom,onako kako su napisane,da bi taj biografski
detalj,sa datumima i godinama,došao još više do izražaja,ali sam ja,s
njegovim dopuštenjem, ipak odlucio da pesme organizujem u tri celine koje
se tematski i po formi razlikuju toliko da su cak mogle biti objavljene
i kao zasebne knjige.Jedno vreme sam imao i misao da ovoj knjizi dam i
naslov Autobiografija,ali sam se ipak odlucio za Otvoreno pismo.Ucinio
sam to pre svega zato što ona nije samo lirska,nego je u prilicnoj meri
i epska knjiga,ona ne govori samo o meni,nego govori dosta i o ovom vremenu.To
nije prijatna knjiga,ona je puna neprijatnih pesama,pomalo je depresivna,a
na momente i romanticna.
PLIVAM UZVODNO
Preporucujete citaocima da prvo citaju
treci ciklus po kome je knjiga i dobila naslov.Zašto?
- Zato što je treci deo knjige najprovokativniji i,na neki nacin,najviše
podseca na mene kakvog me ljudi doživljavaju.Od "Indeksa 202",preko
"Indeksovog radio pozorišta", televizijskog OK kanala,pesama
koje sam pisao za "Galiju" pa sve do ove knjige ja sam,cini
mi se,išao istim putem,tako da se i u ovoj knjizi vidi da ima u meni nešto
što me stalno gura da plivam uzvodno i da to radim uz vetar iako je niz
vetar lakše i brže se stiže do cilja.Taj put,za koji je dovoljna samo
hrabrost,nalazi se u trecem delu ove knjige i ja ga preporucim ponekom
citaocu kao test posle kojeg dolaze zadovoljstva.Iza te parade,medjutim,nalazi
se suština,ono što je smešteno u prva dva dela knjige:Tamnava tiho,tiho,tece
i Leto u Lenjingradu.Tu se nalazi ljubav i ona jedna pesma po kojoj ce
me ljudi pamtiti kad sve ovo prodje.
Smatrate li da su u pravu oni koji upozoravaju
da nas vaše ljubavne pesme obmanjuju,da ih treba citati kao politicke,ili
mislite da je taj stav proistekao iz jednostavnog uverenja da vi ni o
cemu ne možete pevati bez sumnje i pobune?
- Neke moje ljubavne pesme zaista se mogu citati kao politicke,medjutim
pogrešno je poeziju citati kao politiku.To su ipak pesme i treba ih citati
kao pesme,a ne kao politicke poruke.Da sam hteo da se bavim politikom
ja bih se upisao u neku politicku stranku.Umesto toga,ja sam i ovom knjigom
pokušao ono što poklušavam citavog života-da spojim dve,na prvi pogled
nespojive stvari,politiku kao umetnost moguceg i poeziju kao umetnost
nemoguceg.Pokušavam da pevam o politici kao što neko drugi peva o ljubavi
ili o moru.Politika je u mojim pesmama samo tema,a poezija je ideja. Za
dobru pesmu nije dovoljno imati hrabrosti,potrebno je da je pesma dobra
nezavisno od teme,nezavisno od politike.A,što se tice drugog dela vašeg
pitanja,ja zaista ,kao i citav naš narod,sumnjam u sve i ne verujem ni
u šta bez pogovora.Buntovnik, medjutim,nisam jer pobune uvek dodju kasno
i naprave vecu štetu od koristi.
ROKENROL POSTAO DOSADAN
Celokupan Vaš dosadasnji rad dobrim delom
je ugradjen u ovo što predstavlja rokenrol na našoj sceni.Kako danas gledate
na rokenrol.Koliko se i da li se on primio kod nas?
- Rokenrol je muzika pisana po meri engleskog jezika i samo na tom jeziku
ta muzika zvuci dovoljno dobro.Da nije tako znali bismo bar jedno svetski
poznato ime koje peva rokenrol na francuskom,španskom ili nemackom jeziku.melodija
u rokenrolu istovetna je melodici govora u engleskom jeziku isto kao što
je melodija naših naro- dnih pesama prilagodjena melodici našeg jezika.Naš
rokenrol je isti kao i poljski,špa- nski ili francuski,dakle nedovoljno
autentican.Uprkos tome,mojoj generaciji rokenrol je dao sve što je imao
i uzeo naše najbolje godine i zato cemo mi,deca pedesetih i šezdesetih,do
kraja života negde na dnu srca nositi pecat rokenrola.Ovo vreme raspa-
danja komunizma i nekih država,jacanja nacionalizma i desnicarskih pokreta
u celom svetu,otvorilo je jedan istorijski proces suprotan nacelima rokenrola.Vremenom
po- trošen i kao muzicka forma on je postao dosadan i predvidiv.U poslednjih
deset go- dina u svetu se nije pojavilo nijedno ime koje nudi nešto novo
u oblasti rokenrola,svi sviraju stare,potrošene obrasce,kao džezeri.Rokenrol
je postao džez,a to je nešto veoma dosadno za moj ukus.
PESMA JE NADA
Znaci li to da je rokenrol ostao iza Vas?
- Sa svojih trideset pet godina ja sam prestar za rokenrol a premlad za
umiranje,kako bi rekao Jan Anderson.Znate,nisu svake godine za svaku muziku.Na
koncertu Roling stounsa u Budimpešti video sam cetiri starca kako se blesave
za pare,simulirajuci rokenrol,ali to nije bio rokenrol.Nekome je rokenrol
dovoljan za citav zivot kao sto je nekome jedna zena dovoljna za citav
zivot,a nekome nije.
Sticem utisak da ne verujete preterano
ni u snagu poezije?
- Branko Miljkovic je napisao da ce jednoga
dana poeziju svi pisati.Replicirajuci na to Matija Beckovic je napisao
da poeziju više niko nece pisati.Ne znam ko je od njih dvojice u pravu
ali je cinjenica da kod nas svi pišu pesme,a da ih malo ko cita.U svetu
verovatno ne postoji zemlja sa više pesnika,a manje citalaca.Danas je
veci dogadjaj procitati nego napisati knjigu.Ovi što imaju novac ništa
ne citaju,a ovi koji bi nešto i procitali nemaju ni novca ni vremena od
silnog biznisa.Knjižare su pune parfema i kolonjske vode,a tamo gde se
knjige prodaju morate da pregazite celokupnu svetsku beletristiku da biste
došli do prve knjige pesama,zaturene u neki cošak kao da je namerno kriju
od citalaca.Na radiju i televiziji knjige su postale odbacene,getoizirane
u dosadne emisije,zabacene u najgore termine.Pesnici ce,sva je prilika,postati
retkost kao oni stari zanati,kaocurcije,terzije ili saraci.
Jelena Kosanovic
ZABAVA ODBACENIH
Duga,23.12.1995.
Momak koji je osnovao Indeksovo radio pozorište,OK
kanal,bio urednik i voditelj radio emisija "Prodor" i "Niko
kao ja",autor tekstova za sve hitove grupe "Galija" odnedavno
je i pesnik sa zbirkom "Otvoreno pismo";u razgovoru za "Dugu"
govori o moši i nemoci poezije,o rokenrolu kao muzici komunizma,o pesmama
i angažmanu i novinarskom klišeu razocarenja.
Radoman Kanjevac,novinar i pesnik koji
je posle nekoliko desetina pesama koje su napamet znale i pevale hiljade
ljudi zajedno sa grupom Galija,tek sada objavio svoju prvu zbirku poezije
Otvoreno pismo pojavljuje se kao zreo pesnik generacije (1960) koja je
odlucila da se napokon uozbilji.Zato u njegovim ljubavo-politickim pesmama
ima ne samo traga generacije koja je u medijima omirisala i dah gradskih
komiteta i višestranackih izbora,i demonstracija i uzaludnosti mnogih
angažmana,nego možda više od svega ima osecanja odgovornosti prema vlastitoj
poziciji u ovome u cemu smo se svi našli.Zato ovaj razgovor ne može biti
razgovor ni o lepoti metafora,niti o njihovom znacenju,nego možda najviše
o nama,o generaciji koja je komunizam shva- tala suviše neozbiljno a o
rokenrolu mislila da je najznacajnija stvar na svetu.
Sta je pesma?
-Pesma je muzika,melodija,pesma nije sadržaj.Pesma
nije poruka,pogotovo ne poli- ticka poruka.
Teško mi je da spojim novinarstvo i poeziju?Odakle
ti te pesme?
-Ja sam,u stvari,na neki nacin,iz novinarstva
pobegao u poeziju.Pesme sam poceo da pišem negde polovinom osamdesetih
godina,kada sam pretpostavio,s razlogom,da u novinarstvu više necu imati
šta da tražim.Pokušao sam da izbegnem kliše razocarenja, najblaže receno.Negde
sam shvatio da stižu teške godine i želeo sam da ne budem, kao novinar,na
toj vetrometini.Nisam hteo da budem u toj profesiji koja je vazda bila
udarana sa svih strana,koja je bila najveca žrtva citave ove situacije.Mislim
da su svih ovih godina novinari najviše trpeli,ali i da su najniže pali.Poezija
je,sa druge strane, jedan prostor koji ti omogucava da se izražavaš u
metaforama,da ne odgovaraš mnogo za ono što kažeš,da nisi upucen za veliki
broj ljudi i da u tom smislu imaš manju odgovornost,pa na neki nacin i
manju odgovornost prema sebi.Kada sam poceo da pišem za Galiju ja sam,u
stvari, bežao iz novinarstva.
Jesi li ti doplivao do Galije ili je Galija
doplivala do tebe?
-Našli smo se istovremeno.Bilo je leto,oni
su svirali u nekom omladinskom rokerskom kampu u Makarskoj,a ja sam tamo
vodio neki program.Potpuno smo se slucajno sreli.Oni su pre toga bili
snimili dve-tri ploce,bili su nešto malo popularni na pocetku,a onda su
pali u popularnosti.Trebalo im je pomoc i ja sam skupio hrabrost i predložio
im da nešto napišem.Da je to bila neka poznatija grupa,ne bi mi palo na
pamet da im tako nešto predložim.Imao sam mali rizik da ce to propasti,i
oni su prihvatili.I snimili smo zajedno cetiri ploce,od kojih je ta cetvrta
bila možda najlošija. Ali,ove prethodne tri su bile odlicne,imale su koncept
i napravile od Galije veliku grupu.
Da li si onda poceo da dobijaš ponude i
od drugih grupa?
-Jesam,ali ih nisam prihvatao,jer nisam
video razlog za to.Meni pare nisu dovoljan razlog da bih nešto radio.Ne
mogu pesme da prodajem za pare.Suviše sam vezan za to što pišem da bih
mogao tek tako da rasprodajem.Uvek mi je bio potreban neki jaci razlog
da bih pesmu mogao da prodam.Osim toga,svaki takav projekat na izvestan
nacin bi mi znacio izneveravanje toga što sam radio sa Galijom,nešto kao
kurvanje,a ja i nisam taj tip.Napisao sam jednu pesmu za Viktoriju i Dina
Dvornika- zvala se Od Splita do Beograda.To je bilo pred samo umiranje
Jugoslavije,bila je to labudova pesma i više ništa osim toga nisam radio.
Pominješ umiranje Jugoslavije.Kako si ti
licno to doživeo,kao pesnik,kao novinar i kao predstavnik naše generacije
koja je potpuno živela u fanatizmu "Od Splita do Beograda" ili
"Od Vardara pa do Triglava"?
-Mi smo u tim pesmama predvideli dosta onoga
što ce se dogoditi.iako to sada zvuci kao otrcana fraza,suviše je danas
onih koji su nešto predvideli.Kako sam ja doživeo raspad Jugoslavije?Mislim
da je cela ta naša generacija poslednja generacija koja je živela pravi
rokenrol i komunizam.Mi smo te dve stvari doživeli u punoj snazi.Kad se
raspao komunizam,raspalo se i sve što je uz komunizam išlo,raspao se i
rok end roll.
ROKENROL JE DIVNO STAJAO KOMUNIZMU
To je vrlo zanimljiva teza.Kako povezuješ
rokenrol i komunizam?
-Mislim da je rokenrol vrlo dobro pristajao
komunizmu,ma kako to nekome neozbiljno zvucalo.To su dve,po mnogo cemu,bliske
ideologije.Komunizam,sa svojim internacionalizmom,koji je povezivao dobar
deo sveta-dve trecine sveta,i-sa druge strane-rokenrol koji je muzika
koja je uz to odlicno išla.Raspadom komunizma nestalo je i te jedne ideje
na kojoj se i rokenrol držao.Sada nema više rokenrola u svetu.Amerikanci
ponovo slušaju kantri ili rep ili rejv.Nestalo je ono na cemu se rokenrol
drzao.Ja sam pocinjao da pišem pesme onda kad je sve to pocelo da se raspada,kad
su rokeri prestajali da pišu pesme.To je bilo van tadašnjeg trenda i mislim
da je to jedan od velikih komplimenata za tu grupu.Ja sam se uvek trudio
da radim baš ono što nije u modi,sto ne može da se stavi pod odrednicu
"in".Meni je veoma važno bilo da ne budem u modi,narocito sada
kad je u modi postmodernizam,kad je to nešto što drži do mode i u svome
imenu,meni je jako važno da ne budem tu.Na neki nacin to bi se moglo reci
i za Galiju,jer je to bio jedan totalno demode bend koji je svirao rokenro
i kad ga niko drugi nije svirao i koji je svirao nešto sto je bilo vrlo
arhaicno i demode. Sto se tice raspada Jugoslavije,mislim da smo mi,koji
smo bili na Politickim naukama,naucili da politiku ne shvatamo ozbiljno.Previše
ozbiljno. Bilo je to nešto kao deo obaveznog otpora naše generacije,koja
je,valjda,na taj nacin pokušavala da sacuva normalnost.Mnogi ljudi ovde
tu distancu prema politici nisu imali,i možda i to dovodi do ratova,krvoprolica
i ovakvih politickih potresa.Strast i prevelika ozbiljnost proizvode tragedije.
Vecina naših rokera je raspad Jugoslavije doživela veoma tragicno, kao
da im je neko ugasio svetlo i kao da su odjednom zapali u potpuni mrak.Umesto
da pišu pesme o bilo cemu-o sebi,na engleskom su mogli da ih pišu,oni
su pravili koncerte na kojima su porucivali "Ne racunajte na nas"
onima koji i tako na njih nisu nikad ni racunali.
Pominješ politicke pesme.Šta može poezija?Šta
još može poezija?Moze i da uspava,moze i da zanosi,i da opominje.
-Da,može i da opominje,i možda je to najviše
što može:da opominje.
Veruješ li u takve zadatke poezije?Poezija
i angažman?
-Zadatak poezije je da bude lepa,a ne angažovana.Nezavisno
od toga o cemu je u pesmi rec.To važi i za "Lili Marlen" i za
"Od izvora dva putica".
Živimo u vreme zv."velike porote".Suoceni
smo sa fijaskom ideje o angažmanu. Ispada da su ovde više krivi pisci
i pesnici,nego politicari i vojskovodje.
-Ne mislim da su pisci i pesnici nevini,tim
pre sto su se više bavili politikom nego pisanjem.Ali,van pameti je ideja
da je iko od njih kriv za ovo što se nama dogadja. Njihova je stvarna
moc bila potpuno minorna i bez ikakvog dometa.Nijedan naš pisac ne može
biti "kriv" u politickom znacenju te reci,jer se zna ko je donosio
odluke.Konacno,i pre ovog rata razni pisci pricali su razne stvari,a vlast
je od toga birala ono sto joj je najviše odgovaralo.Pisci su samo nudili
razne varijante puta koji je,ipak,samo vlast birala.Kao što je osamdesetih
godina uzela ono sto je pisao Dobrica Cosic,mislim da im ni sada nece
biti teško da uzmu ono što je pisao Vidosav Stevanovic ili Milorad Pavic.Za
ovo sto nam se dogodilo mislim da su krivi oni koji su se pravili ludi,oni
koji nisu hteli da kažu šta misle,oni koji su prezirali politiku.Ništa
manje od onih koji su govorili nisu krivi oni koji su ignorisali ovo sto
nam se dešava,ili su otišli iz zemlje ili su bili u takozvanoj unutrašnjoj
emigraciji.Ne bi bilo u redu,mislim,ni njih uzeti iz odgovornosti.
Da li je,po tvom mišljenju,moguce napraviti
dobru pesmu,a da se njom promovišu lose emocije?Mržnja,rat,na primer?
-Prvo,ne postoje loše emocije.Mislim da
su sve emocije podjednake.Mržnja nema manji legitimitet od ljubavi.Mržnja
ima cak možda vecu snagu od ljubavi.
Može li,po tvom mišljenju,pesma u slavu
vodji,biti dobra pesma?
-Pesma je stvar u kojoj poruku ne treba
mešati sa estetskim,mada je meni licno,veoma neukusno da se piše panegirik
vodji.Zato što je to jedna pozicija koja se od pisca,od pesnika ne ocekuje.To
je udvorištvo koje meni ne ide uz pesnika kome bi trebalo da su istina
i moral iznad svega.Jer,takvo udvorištvo uvek pretpostavlja neku korist
koju ceš od toga dobiti. A svejedno je onda da li ceš nekome napisati
panegirik ili si mu clan neke idejne komisije.Te pesme se pišu sa politickom
predtezom i to je ono što je meni ružno.Pa ipak,ima jedna knjiga "To
majka više ne radja" sa pesmama koje su pisane u slavu Josipa Broza
Tita.Tu ima prelepih pesama,zaista.Ali,knjiga je ružna.
POLITIKA JE PUNA EROTIKE
U tvojoj prvoj zbirci pesama "Otvoreno
pismo",koja je upravo izašla,ti,zapravo, imaš više od pola knjige
politickih pesama,pesama koje se bave,kako bih ja to nazvala,politickim
demonom.
-Ti si to tako doživela,a za moj ukus,to
je malo preoštro receno.To su pesme posvecene vladaocu.Kod nas su ljudi
navikli da citaju satiricne pesme koje su rimovane,pa se sve to svede
na,kao,neku srpsku satiru,od Domanovica pa nadalje.Hteo sam da malo odstupim
od te tradicije i da napišem pesme koje su politicke,ali u kojima se ljubav
i politika preplicu na sve zamislive nacine.Jer i u politici ima strasti
koliko i u ljubavi.Politika je puna erotike.
Kako tumacis cinjenicu da takvih pesama
ima veoma malo u americkom pesništvu,na primer?
-U Americi je nepoznat odnos izmedju vladaoca
i naroda kakav je,na primer,danas u našem narodu-a to je odnos fatalne
ljubavi prema vladaocu,takav odnos tamo ne postoji.Ta ljubav je vrlo slicna
onoj kakvu covek može da oseca prema fatalnoj ženi: on je voli,i svi mu
govore da ce ga upropastiti,ali to je jace od njega.Tako naš narod voli
svoje politicare.Možda to ima neke veze i sa pravoslavljem,i o tome bi
vredelo razmisliti,mi ni Boga ne doživljavamo kao sav normalan svet.
Prepoznaješ li trendove u našoj poeziji
koji se menjaju slicno kako se menja i politika?
-Život i poezija su veoma uslovljeni.Mislim
da mi sada proživljavamo veliku smenu- od faze koja je pocela od Dobrice
do Djoga i Noga,iz te faze prešli smo u takozvanu srsku postmodernu,gde
nas cekaju Pavic,Basara,Danilov,iz jedne literature pune pisaca koji su
držali do nacionalnog,što je bila opozicija ondašnjem režimu,mi smo prešli
u literaturu koja je opozicija sadašnjem.Ali,ako posmatraš odnos vlasti
i literature,opet imamo istu pricu.Literatura ponovo stanuje u opoziciji.Pisanjem
se bave oni koji su pali s vlasti,pisanjem se,izmedju ostalog,bavi sirotinja.To
je zabava za odbacene.I oni ce pisati knjige dok ne dodju na vlast-na
bukvalnu i knjizevnu vlast, a onda ce prestati da pišu.To je zakonitost,to
je ovde normalno.
U jednoj od svojih pesama kažeš:"Ja
sam covek sa dva lica,i Matija i Dobrica".
-To je više politicki nego literarni stav.Tim
stihom hteo sam,na neki nacin,da negiram i partizane i cetnike,odnosno
njihovu poluvekovnu netrpeljivost.Ja sam iz jedne partizanske porodice,ali
sam 13.maja 1991.godine bio na Ravnoj Gori,kad je otkriven spomenik Draži
Mihajlovicu i rekao bih da je presudni razlog da odem tamo bio da vidim
jedno mesto na koje nas nisu vodili dok smo išli u školu.Napisao sam i
jednu pesmu o tome,i secam se da su me svi odmah strpali u cetnike.I moj
deda,koji je bio na Golom otoku pet godina,kad bi ustao iz groba mora
da bi me prokleo,jer je bio partizan.Moj otac je bio komunista.Ali,ja
jednostavno želim da tu podelu prvazidjemo,da zaboravimo,da se ne delimo,a
da naucimo da poštujemo sve ljude koji su nešto uradili za naš narod,nezavisno
od njihovog politickog uverenja.Jer,glavni problem ovog naroda je u tome
što u našem narodu ne postoji niko ko je poštovan od svih.Dobricu ne podnose
cetnici,Matiju ne podnose partizani,a Krležu su u Hrvatskoj poštovali
svi.
U mnogim tvojim pesmama isticeš i svoje
politicke stavove.Jedan od njih je da "ne pripadaš nikom". Zašto
si tako opcinjen tom idejom?
-Zato što je biti sam jedini stvarni preduslov
slobode.Samo sam covek može biti istinski slobodan.Sve ostalo je kompromis.
Mirjana Bobic Mojsilovic
KAD SE DJAVO
USELI U DUŠU
Blic,04.12.1999.
Zbirka "Kao ruka niz vrat kontrabasa"
licna ispovest u vremenu u kojem je sve postalo javno Radoman Kanjevac
je u poeziju zakoracio pišuci stihove na muziku grupe Galija,a kao posledica
ove saradnje ostala su cetiri albuma.U antologiji jugoslovenske rok poezije
zastupljen je sa dvanaest pesama.Posle razlaza sa Galijom objavio je zbirke
Reci za pevanje i Otvoreno pismo,a nedavno se pojavila i knjiga nežne,temeljno
procišcene i nepretenciozne poezije Kao ruka niz vrat kontrabasa.
Po cemu se ova knjiga razlikuje od prethodnih?
-To je romanticna,sentimentalna,nežna knjiga,razlicita
od ovog vremena.Jedna licna ispovest u vremenu u kojem je sve postalo
javno.Ona ima jednu smirenost kakva mi je bila potrebna u ovom trenutku
i mislim da nastavlja kontinuitet nekih mojih ranijih ljubavnih pesama.
Mora li u Srbiji svaki covek da bude pesnik?
-Ja nisam pesnik iz nužde,ja sam pesnik
iz zadovoljstva.Mogao sam u životu da radim i neke druge stvari,koje mi
nisu loše išle.Medjutim,s poezijom je problem u tome što, ako radite nešto
drugo,cini vam se da izneveravate ono do cega vam je najviše stalo. Pesnik
je nešto poput djavola,kad vam se on useli u dušu postajete njegov rob,ne
radite ono što bi trebalo nego ono ya šta mislite da bi njemu bilo po
volji.
Ne pišete više za "Galiju"?
-Prestao sam da saradjujem sa "Galijom"
jer su i "Galija" i rokenrol postali suviše uzan okvir za ono
što sam u jednom trenutku želeo da kažem.Lepota pisanja pesama je pre
svega u tome da istovremeno vladaš i melodijom i smislom.Pisati na tudju
melodiju znaci biti lišen tog najveceg zadovoljstva.
Tiraži pesnickih zbirki su mali...
-Neke moje pesme napamet zna hiljade ljudi,tako
da zaista nisam opterecen tiražom ili prodajom.Za mene je istinsko zadovoljstvo
rad na knjizi,a sve propratne pojave- književne razgovore,promocije,kriticare-doživljavam
kao veliki teret.
Ko je za Vas najveci pesnik u ovom veku?
-Najznacajniji i najuticajniji pesnik u
ovom veku je Bob Dilan.A kod nas je to,svakako,Džoni Štulic i s njim se
niko ne može porediti.
Ne bavite se više intenzivno nivinarstvom.Zašto?
-Na neki neobjašnjiv nacin ja sam proteran
iz novinarstva u poeziju.I kad mi je Bog vec dodelio takvu sudbinu onda
taj krst nosim sto je moguce prirodnije.Ne bunim se i ne jadikujem.Osecam
se kao pesnik.
Olivera Djurdjevic
BEZ VLAŽNIH MARAMICA
Blic,07.12.1999.
Knjiga pesnika Radomana Kanjevca Kao ruka
niz vrat kontrabasa promoviše se ovih dana širom Srbije na svojevrsnoj
pesnickoj turneji.O ovom,za nas neubicajenom nacinu promocije književnih
dela,Kanjevac kaze:
-Mnogima je neobicno što sam se odlucio
da putujem iz dana u dan i da citaocima dolazim na noge.Koristim samo
iskustva savremenih nacina komuniciranja sa citaocima,a to je modernije
od onoga što vecina pisaca radi.Kod nas ima pisaca koji pišu i žive kao
da se nalaze u 19.veku,pa tako i komuniciraju sa svojim citaocima.
Atmosferu koja vas okružuje možda najbolje
opisuju vaši stihovi "bez vlažnih maramica"?
-Poezija se obicno nalazi na granici izmedju
patetike i ironije.ja bih voleo da sebe više vidim kao ironicnog pesnika.I
inace mislim da kao narod i kao prostor bolujemo od viška patetike.
Ipak,cini se da u knjizi i na promocijama
izostaje ona doza provokacije koja se od vas ocekuje?
-Mislim da angažovane pesme nisu dobre jer
stalno morate da ih objašnjavate.Takozvani angažovani pesnici bili su
veoma popularni u vreme komunizma.Kad je nestao jednopartijski sistem
svi ti pesnici i drugi umetnici kojima je hrabrost bila zamena za talenat
brzo su zaboravljeni.
Neki kriticari primecuju dozu drskosti
u pesmi o Peteru Handkeu?
-Tu pesmu nisam pisao zbog Handkea,nego
zbog nas.Volim Handkea,pre svega,zbog njegovog moralnog stava.On je,u
haosu koji se nama dogodio,odabrao stranu koju je najteže bilo odabrati,narocito
iz ugla sredine u kojoj on živi.Mi smo od tog viteškog stava napravili
neukus.Mi u svemu preterujemo,pa preterujemo i u tome kad nas neko podržava.Preterano
napadamo one koji nas ne vole i preterano obožavamo one koji nas vole.
Vaša turneja završava se pred beogradskim
citaocima.Kako ce izgledati taj skup?
-Ta promocija(zakazana za 9.decembar u Skupštini
grada)imace dva dela.U prvom delu razgovarace se o knjizi,dok ce u drugom
delu biti priredjen Koncert za kontrabas i kamerni orkestar nemackog kompozitora
Karla Ditersa fon Ditersdorfa.Koncert organizujemo,ne samo zbog slicnog
naziva knjige,vec i iz osecanja nepravde prema muzici i muzicarima na
književnim vecerima.Naime,mi pesnici na takvim skupovima muziku uvek stavljamo
u drugi plan,samo kao podlogu za ono što mi govorimo. To je nepravedno
prema muzici i muzicarima jer muzika je osnova poezije.
Mile Veljkovic
COVEK CUTI POSLE RATA
Nezavisna svetlost,07.12.1995.
Politicka situacija u Srbiji danas poredi
se sa vremenom "posle svirke".Ljudi koji se bave muzikom znaju
sta dolazi posle...
-Mislim da se mi sada osecamo kao posle
porodjaja.Kod žena posle porodjaja postoji sindrom koji se zove postporodjajna
depresija.Kad žena dugo ocekuje bebu i posle porodjaja padne u jedno potpuno
letargicno stanje.Mislim da se mi kolektivno osecamo tako.Ja posebno,jer
sam objavio jednu knjigu koju sam cekao kao bebu. Posle svirke vlada veci
mir nego sada kod nas.Posleratna vremena opasnija su nego ratna.Najviše
ima samoubistava posle rata.Tuge u ljudima najviše je posle rata.Posle
rata niko nije pobednik,niko nije sasvim zadovoljan. Pogledajmo sta se
dogadjalo u Rusiji posle 1920.godine,posle cuvene Oktobarske revolucije.Ili
kod nas,nakon 1945.godine.Najveci zlocini pocinjeni su od 1945.do 1948.godine.Kolektivno
su ubijani ljudi,ni krivi ni dužni.Ko je bežao preko slovenacke granice
vracan je iz Austrije da bi ga naši ubili u Sloveniji.Sve se to dogadjalo
posle rata. To je vreme kad svi pokušavaju da uhvate neki voz i tu ljudi
gube glavu lakše nego u ratu.U ratu se uglavnom zna ko ce vas ubiti,posle
rata se to ne može lako pogoditi.I zbog toga je ovo vreme podjednako opasno
kao i rat.
A stih "covek peva posle rata"?
-Covek cuti posle rata.Kao sto se u Beogradu
cutalo i dok je rat trajao.
Koliko atmosfera u društvu utice na muziku
koja nastaje u to vreme? -Svako vreme ima svoju muziku,tako da atmosfera
u društvu uslovljava vrstu muzike koja ce se u tom trenutku svirati.Tako
se u najtežim vremenima obicno sviraju najlakše muzicke forme,jer je ljudima
tada potrebna zabava. Treba analizirati zašto se džez pojavio u vreme
fašizma,rokenrol u doba hladnog rata i komunizma,a zašto se sada pojavljuje
nešto što se zove tehno. Rokenrol je,na primer,poceo da propada onda kada
se pojavila strast koja se zove kompjuter.
Da li Vi sebe smatrate pesnikom?
-Ne.Niti volim da me neko zove pesnikom,nekako
mi se cini da je to malo staromodno.Cini mi se da moja generacija tako
razmislja.Kada,na primer,razgovaram za novine,pa me neko pita kako da
me predstavi,ne znam šta da kažem.Godinama se vec ne bavim novinarstvom,trenutno
sam bez zanimanja.
Jovanka Nikolic
STUDENTI IMAJU RAZUM
I OSECAJNOST
Blic,13.12.1996.
-Sve što imam da kažem rekao sam u svojim
pesmama-parafrazira ruskog pesnika Radoman Kanjevac,"student sedamdesetih",pesnik,nekadašnji
urednik Indeksa 202 i Indeksovog radio pozorišta.Promovišuci svoju knjigu
poezije Otvoreno pismo(izdavac Prometej,Novi Sad) u kojoj su,kako kaže,pesme
i ljubavne i politicke. u isto vreme,sve je uvereniji da ljudi imaju pravo
na svaki politicki stav,pa i onaj najteži:biti neopredeljen.
-Ne pripadam nikom,ja sam sam!Zadatak pisca
i jeste da bude neopredeljen,da ne podlegne strastima.
Kako su prihvacene tvoje nove pesme?
-Na književnim vecerima govorim poeziju
i razgovzrzm sa publikom.Cini mi se da ljude manje zanima šta sam hteo
da kažem u pesmi od toga kakav je moj politicki stav o poslednjim dogadjajima.Pitaju
me o Indeksu,OK kanalu...
A kakav je tvoj stav?
-U ovom protestu nije rec ni o studentima,ni
o koaliciji,ni o opoziciji,nego o pravu jednog naroda da bira svoju vlast
i da zameni vlast ako njome nije zadovoljan.Generacija studenata `68.
imala je samo energiju;ona iz 70-tih,moja,imala je nadu i ljubav za ceo
svet,a mislim da je ova generacija prva koja ima i razum i osecajnost!
U cemu su još razlike izmedju tvoje i ove
generacija?
-Moja generacija je imala nesrecu da nikad
ne odraste i da nikad ne bude shvacena ozbiljno.Do ovog rata bili smo
mladi i perspektivnim,a sad smo vec stari i istrošeni.današnji studenti,medjutim,
još u osnovnoj i srednjoj školi preživeli su rat,sankcije,stradanja-bolesti
od kojih neko ne oboli celoga života.Zato i nece dozvoliti nikome da bude
stariji od njih.Starost,uostalom,nije mudrost.Starost je secanje na mladost.
Da li ce i nova knjiga koju pripremaš biti
ljubavno-politicka?
-Ne.Bice to knjiga ljubavnih pesama posvecena
ženama koje sam voleo.Zvace se Muzej voštanih figura.
Dejana Vukovic
KAO RUKA NIZ VRAT KONTRABASA
Blic,26.06.1999.
Nova zbirka pesama Radoman Kanjevca Kao
ruka niz vrat kontrabasa nedavno je promovisana u Rimskoj dvorani Biblioteke
grada Beograda.Obnavljajuci komunikativnost domace poezije s citaocem
Kanjevac je intimno iskren,duhovit, ironican,neposredan,svedok i pesnik
svog vremena.Njegovi stihovi citaju se u rasponu od sentimentalnosti do
užasa nad svetom,rekao je tom prilikom književni kriticar dr Aleksandar
Jerkov.
Zašto knjiga nosi naslov Kao ruka niz vrat
kontrabasa?
-Meni se to dopalo kao naslov jer taj pokret
proizvodi i muziku i neku vrstu tragedije. Izmedju erotike i smrti,izmedju
lepote i tragedije postoji tanka linija ,koja se može svesti na žicu jednog
instrumenta.
Kada su nastajale ove pesme i ko je "kriv"
za to ?
-Pesme za ovu knjigu pisane su tokom protekle
cetiri godine i,kao što vidiš,veoma su razlicite od ovog vremena u kome
živimo,i to im je najveca vrlina,ako treba izdvojiti neku njihovu vrlinu.Za
njihov nastanak više su zaslužne osobe o kojima one govore nego ja.
Zašto ste prestali da pišete za grupu "Galija"?
-Kad pišete za muziku veoma ste ograniceni
jer morate da napišete nešto što ce se dopasti velikom broju ljudi,a to
nije ono što je najvažnije.Ja sam se svojevoljno odrekao svega sto ide
uz muziku-novca,popularnosti i svega što ide uz to-da bih mogao da pišem
ono što ja želim.Vrlo je lep osecaj kad udjete u salu i cujete 7000 ljudi
kako peva vašu pesmu,ali nije sve u tome.Kada pisac poklekne odobravanju
mase,taj je nešto zabrljao i treba da bude politicar,a ne pesnik.Ja sam
zadovoljan svojom poezijom,a ako sam ja zadovoljan,mislim da ce i citaoci
biti zadovoljni.
U jednom vašem stihu se kaže da je "lako
biti pesnik,a teško je biti kamen".Da li stvarno mislite tako"?
-Teško je onome ko piše da bi se oslobodio
nekog tereta.A ako pišete zato što verujete u to,bice vam veoma lako i
osecacete se lepo kao pesnik.Ja pišem iz nekog svog unutrašnjeg zadovoljstva,
i lepo se osecam,lako mi je.
Dusica Vedjic
STIHOVI BRANE OD ZLA
Vecernje novosti,05.12.1999.
Izmedju novinarstva i poezije izabrao si
ovo drugo.Zašto?
-Duže traje,kažu.Ne znam da li sam ja izabrao
poeziju ili je ona izabrala mene.To je sada veliko pitanje.Imam utisak
da najvažnije stvari u životu covek ne bira sam.Da se uglavnom desi nešto
što od nekog drugog zavisi.U stvari,najvažnije odluke vi donesete nekako
slucajno i onda se desi da vam to bude mnogo važnije u životu.Ja sam poceo
da pišem pesme kao odbranu od jednog teškog vremena i u poeziji sam našao
ono što mi je nedostajalo u novinarstvu.
Tvoje prethodne dve knjige su sasvim razlicite?
-Reci za pevanje su tekstovi koje sam pisao
za Galiju,objavljeni zajedno sa fotografijama Milinka Stefanovica,našeg
najboljeg fotografa.To je jedna knjiga koja,na prvi pogled,podseca na
slikovnicu.Druga knjiga,Otvoreno pismo,previše je angazovana.Mislim da
je mnogo teška za ovo vreme.Posle nje sam namerno napisao jednu knjigu
ljubavnih pesama kakva je ova sada,jerr su tu neke pesme koje su meni
sada potrebne.Možda više meni nego citaocima.
Tvoje pesništvo je primenljivo.Užem krugu
javnosti je poznato da si pisao za rok grupu "Galija".
-To nije poezija.To što se piše za pevanje
su primenjene pesme,tekstovi,pisani na muziku i,možda je paradoksalno,ali
je to teže raditi nego poeziju u knjizi. Moram da kažem da su pesnici
koji su pevali svoje pesme potcenjeni.Ne samo kod nas nego u celom svetu,od
nekih ljudi koji se ozbiljno bave književnošcu- dakle kriticara,profesora...Mislim
da su možda najlepse pesme napisane u dvadesetom veku one za gramofonske
ploce,a ne za knjige i da su najbolji pesnici bili oni koji su sami pevali
svoje pesme,kao što je Bob Dilan u svetu ili Arsen Dedic kod nas,Džoni
Stulic,mozda Bora Djordjevic.
Kulturni Život Beograda osamdesete pamte
i po emisijama "Indeksovog radio pozorišta".Mnoge su bile potpisane
tvojim imenom.
-"Indeksovo pozorište" je bio
zabinljiv eksperiment,i još je,zato što je to jedna kombinacija pozorišta
i radija.Nama je to u ono vreme bilo vrlo znacajno jer smo mogli u sali
da kažemo neke stvari koje ne bismo mogli nikad da saopštimo i koje nam
niko ne bi dozvolio.
Ljudi su jedva cekali nedelju da cuju novu
pricu i prepoznaju nove junake.
-Jesu.Medjutim,nama to nije bilo mnogo teško
da radimo.Danas bi to bilo mnogo teže.Tada su bila samo dva radija.Radio
je danas izgubio tu vrstu ekskluzivnosti.Danas bi možda bilo zanimljivo
na televiziji napraviti Indeksovo pozorište.U svakom slucaju,lakše je
bilo tada raditi jer je lakše bilo imati svoj stav.,braniti ga i zastupati,jer
je bilo vreme jedne partije,jednog sistema vrednosti.Sada je sve to isparcelisano.Vi
sada,ako hocete da budete ispravni prema sebi,treba da budete kriticni
prema 15 partija.
Za omladinski OK kanal smo baš svi bili
zalegli.Bila je jaka ekipa autora i imala jaku podršku novinara,ali nije
vredelo.
-OK kanal je trajao jedno mesec dana.Kada
se sada o tome govori zvuci kao da je bog zna koliko dugo bilo i da se
tu svašta dogadjalo.Ono što je najzanimljivije za taj OK kanal i što je
najvažnija tekovina te televizije je to da su tu radili ljudi potpuno
razlicitih politickih uverenja.Vi ste imali udarnu informativnu emisiju
u 23 sata koju je vodio Milorad Vucelic.Pre njega je išao neki kviz "Znanje-imanje"
koji je vodio Rambo Amadeus,a pre njega je išla emisija "Najdirektnije"
koju je vodila Ljiljana Jorgovanovic,koja je sada u SPO.Samo na osnovu
ta tri coveka vidite da su to potpuno tri razlicita sveta.Potpuno razliciti
politicki pogledi na svet.Medjutim,sve je to funkcionisalo u toj jednoj
redakciji najnormalmnije.Bila je veoma gledana i nije bilo nikakvih velikih
problema.Danas je to nezamislivo.Vi danas ne možete ni na jednoj televiziji
da imate ljude koji su u bilo kom pogledu disonantni u odnosu na taj važeci
njihov politicki program.Vi danas imate potpuno iste televizije u Beogradu,samo
razlicitih politickih uverenja.Ali metod je potpuno isti na svakoj televiziji
koju pogledate.I,zapravo,to je ono što se razlikuje od tog OK kanala koji
smo mi tada radili.
Ti si se upravo vratio iz istocne i južne
Srbije sa jedne od promocija tvoje knjige.Kako ljudi reaguju kada im u
ovim vremenima citaš pesme?
-Mnogo bolje nego što sam mislio.Ja sam
bio uveren da na književno vece uglavnom idu oni stalni pacijenti-oni
koji idu u biblioteku,neki ozbiljni stariji ljudi,nastavnici srpskog,lekar
koji piše pesme...Toga uvek ima,u svakom mestu.Medjutim,na moje iznenadjenje,dolaze
neki mladi ljudi od dvadesetak,najviše 35 godina.Cini mi se da ljudima
nedostaje taj obican ljudski kontakt.Da su ljudi malo umorni citavom tom
tehnologijom,svim tim satelitima,mobilnim telefonima,televizijama,cudima
tehnike,da u stvari imaju potrebu za nekim obicnim ljudskim razgovorom.
Dragana Djuric |